Djavole mali, neobuzdani, šta ti radiš u ljudskom kostimu?! Nasladjuješ se pohotno čovekovim slabostima, zamenjuješ ga tamo gde on ne stigne ili od umora ne može da obavi svoje dužnosti. Ti se nadješ da uskočiš, ne odajući svoje lice i ime, toliko si se saživeo sa ulogom da niko ni ne primećuje da to ti vršljaš po ljudskom umu, lepoti, strasti; ti održavaš krevet toplim, tanjir punim, put čistim; ti donosiš jutarnje novine i mirisnu kafu, razvlačiš osmeh na licu davno propalih sudbina.
Djavolčiću, nijedan, zar ti nije dosadilo da kopaš po
Ne volite pasulj!? Ni čorbast, ni gust, zapečen...sa rebarcima, slaninicom, kobasicom... ni klot... beli, žuti, šareni..? Ne možete ga jesti tri dana?! Ne treba voleti pasulj, on voli nas, svojim mirisom i ukusom, bogatsvom koje sadrži nudi nam priliku da se poboljšamo, izaziva osmeh, daje snagu...navodi nas na još...Prosto k’o pasulj.
Znam, nećete doći ni na Pasuljijadu (subota, 4.jun, temerinsko Vašarište)!? Ko će da proba 350 kotlića i još onaj od 1000 litara!? Ne želite da se izvalite na temerinskom Vašaru, ma, tuda su gacali razni konji,
Nije ništa novo, ali za mene jeste, jer me je pogodilo. Nije mnogo, kasnije kada sam se smirio i ukapirao sa kim imam posla, rekoh sebi što se uzbudjuješ to je tako nornmalno u državi koju voliš iako tu ljubav drugi kvare. Nije meni do ljubavi, poštovanje tražim, što manje poniženja, izopštavanja iz stvarnosti, hoću da plutam kuda i drugi, bar u onom, većem, delu gde sam nemoćan da se suprotstavim. I, pokazalo se da sam nemoćan.
U poslednjih godinu dana, sticajem raznolikih okolnosti, ostao sam bez tri broja mobilne telefonije. Ovaj, treći,
Mene je ćaća napravio u jendeku, u sred bela dana, vraćajući se sa vršidbe da svi vide kako se pravi muško s’ pola snage. Onako s’ nogu zajapuren pevao je nešto o sinjim galebovima, barkama, Americi…uvek se seti te pesme kad nešto važno radi menjajući joj reči u zavisnosti od vrste posla i mesta gde se nalazi. Kažu da je mene pravio više puta i da me ima svgude po srezu i šire. On se, baš, ne seća toga jer sve radi u zanosu, nenamenski, od srca, da ima s’ skim da pije i lumpuje, ide na pecanje i u miru površine bare vidi ceo svet i sinje
Моја гошћа: razmisljam
Мислим се сатима како уопште да почнем. Како год окренем, не звучи ми као оно што бих у ствари желела да кажем. Бежи ми суштина, садржај ми измиче, реченице се гурају и тумбају и праве неочекиване заокрете које нисам имала на уму. Полако почињем да сумњам да сам уопште
Nemojte se uzbudjivati gospođo, sve je to normalno, pa, niste Vi od gvožđa i kamena. I oni popuste i povilene. I oni imaju dušu, pitajte one koji ih obrađuju. Znate, skulptor kad uzme kamen ili gvožeđe, prvo ga gleda, merka, sa koje strane da priđe, gde će viši, a gde manje da odlomi, pazi da ne povredi, da ne udje duboko, prati liniju...To što se Vama dogodilo, slično je ovome o čemu Vam pričam.
Vi samo hoćete da me tešite! Razlika je, što skulpturu vekovima gledaju, a mene sada neće niko da pogleda, čak i „moj skulptor“, ni da nazove, razglednicu da pošalje...bio je to trenutak inspiracije, nemoći, potpunog predavanja...bilo je nestvarno, kad vam kažem...bajkovito, te dve nedelje bila sam u oblacima. Ej, ja u oblacima u ovim godinama, znate o čemu pričam!?
Гост аутор : razmisljam
Бакица, типична комшиница из краја заглављена у неким прошлим временима, забрађена, у дебелој ручно плетеној прусли, како би рекли моји на салашу, истрчала је из своје авлије у хладан и влажан сумрак, јер јој је зафалила нека ситница из оближње продавнице. Пред улазом је на трен застала, уредно изула црне кожне натикаче и само у вуненим чарапама закорачила унутра.
Moja gošća je: razmisljam
Uživajte u ovoj priči .
Огледало је тог дана као и обично било врло искрено када је стала пред њега и загледала се у свој одраз који јој се у том тренутку допадао мање него икада. То је био прећутни договор – да се не лажу. Могла је да рачуна на то да ће јој указати без трунке повлађивања
Zavidim vam, mladi gospodine. Ne na vašoj mladosti, snazi, energiji, znanju…zavidim vam na bezosećajnosti, umišljenosti, veličini koju sebi pripisujete, proračunatosti i svim drugim stvarima koje ja nisam imao prilike da upoznam i prihvatim. Sigurno je došlo vreme da se čovek menja, da gleda u sebe i za sebe, da smanjuje krug prijatelja, da što duže živi sam, u samoizolaciji, da postane nezavisan od svega i svačega, pa i od samoga sebe. Meni do menjanja nije, voleo bih da priroda čini svoje, ali vaš stav prema prirodi i životu uverava
I jedna reč je dovoljna da uteši, smiri, odagna teskobu, izazove osmeh, reši sve probleme u određenom trenutku, da približi…Kada je sin otišao u vojsku i pored toga što smo se svaki dan čuli telefonski, osećao sam potrebu da mu pišem, kažem ono što nisam. Nisam mu slao pisma, čuvao sam ih u svom mejlu, razmišljajući u to vreme da se registrujem na blog B92, ali nisam imao hrabrosti. Pribojavao sam se, kao i sada, da će svakodnevna trućanja, iznošenja intime biti pogrešno protumačeni. Sada imam više smelosti. Ne zamerite što neka nasumice izabrana pisma, želim da podelima sa vama.