Ovu za našu apatičnu i obeshrabrenu javnost epohalnu vest nisu mogli da prećute strogo kontrolisani mediji: https://www.blic.rs/vesti/beograd/petak-34-stepena-i-pola-grada-u-blokadi-sve-stajalo-na-slaviji-mostovima-a-na-gazeli/k3l2ymx
http://www.politika.rs/scc/clanak/405187/Protest-zbog-cene-goriva
http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/124/drustvo/3164884/protesti-u-vise-gradova-zbog-cena-goriva.html
Od starta "blogerske karijere" mučila me je neravnopravnost onih koji se svojim imenom i prezimenom potpisuju ispod tekstova i komentara u odnosu na one koji se kriju iza svakojakih nadimaka i skraćenica. Blog je jedna od logičnih i korisnih tekovina demokratizacije i liberalizacije medija, ali je, na žalost i na nesreću, zadržao nešto iz prethodnih, neslobodnih vremena: skrivanje iza šifri, tj. bežanje u anonimnost.
Tekst kolege Jurice Pavičića, koga takodje muči isti problem, sadrži u sebi argumentaciju sa kojom sam saglasan:
Konačno, dolazi kraj teroru
Kako su jedan po jedan balkanski političar i oficir, milom ili silom, odlazili u haški Tribunal, zaoštravalo se pitanje odgovornosti onih koji su im govorom mržnje pripremili teren krajem osamdesetih, dakle intelektualaca i novinara. Javnost u Srbiji je podeljena: jedni misle da im je mesto na optuženičkoj klupi, drugi
U "KNJIZI SMEHA I ZABORAVA" Milana Kundere, na samom početku je antologijska rečenica: "BORBA ČOVEKA PROTIV SILE JE BORBA SEĆANJA PROTIV ZABORAVA!"
U nekoliko intervjua Kundera je potencirao stav da su humor i satira najefikasniji u borbi protiv bilo kog oblika totalitarizma! Dodao bih: i protiv svakodnevne gluposti, koja kulja iz dirigovanih medija!
Smeh je, u stvari, najveštiji maser tela, kako iznutra, tako i spolja. Trideset minuta telesnih vežbi tri puta nedeljno i 15 minuta smeha svakog dana je čarobna formula za dobro zdravlje i skladnu figuru. Zato smejmo
Ironijom sudbine ili višom, kosmičkom pravdom, Miroslava Miškovića su uhapsili upravo najbliži saradnici onih koji su ga i stvorili početkom ratnih devedesetih.
"Kada u „Nikomahovoj etici" raspravlja o čemu čovek može donositi odluke, Aristotel navodi čitav niz primera o kojima nije mogućno odlučivati - od ustrojstva kosmosa, preko pravila geometrije do klimatskih promena.
Zatim veli: „Ali, ni svi ljudski problemi nisu predmet naših odluka. Nijedan Lakedemonjanin, na primer, ne razbija glavu oko toga koje bi državno uređenje najbolje odgovaralo Skitiji, jer mi ne možemo (u takvim slučajevima) uticati ni na koje rešenje.
No,