Svaki razvoj, a naročito brzi, nagli, nepromišljeni, vremenom postane kompleksna igra lica i naličja, protivrečna pojava koja može da ostavi posledice koje traju godinama, decenijama, vekovima. Iz želje da se odgovori na legitimnu potrebu, da se pronađe izlaz iz neke vrste krize ili zastoja, gradovi znaju da se otrgnu i organskom i planiranom rastu, i da se upute u pravcu divljeg i nekontrolisanog. Proizvodi takvog rasta svedoče o tome koliko je tanka nit između fantastičnog i groznog, urbane utopije i distopije.
The 1977 Bucharest Earthquake occurred on Friday, 4 March 1977, 21:20 local time and was felt throughout the Balkans. It had a magnitude of 7.4 and its epicenter in Vrancea (in the Eastern Carpathians) at a depth of 94 kilometers.
The earthquake killed about 1,570 people and wounded more than 11,000. Among the victims was the Romanian actor Toma Caragiu. Nicolae Ceauşescu had to suspend his official trip to Nigeria.
About 35,000 buildings were damaged, and the total damage was estimated at more than two billion dollars. Most of the damage was concentrated in Romania's capital, Bucharest, where about 33 large buildings collapsed. Most of those buildings were built before World War II, and were not reinforced. Many of the historic buildings that collapsed were not rebuilt; instead, the land was cleared for the building of the Palace of the Parliament. (http://en.wikipedia.org/wiki/1977_Bucharest_earthquake)
Gotovo trideset godina kasnije Bukurešt postaje glavni grad jedne od zemalja Evropske unije, i šesti grad po naseljenosti administrativnog gradskog područja u toj istoj Uniji. Istovremeno, problem sa kojim se Bukurešt suočio posle Ceauşescuovog monumentalnog pretumbavanja centra grada bio je (i ostao) vrlo ozbiljan. Staro gradsko jezgro bilo je ili zamenjeno novim zgradama (Skupština, tj. Palatul Parlamentului, novogradnje u Bulevardul Unirii i nekoliko okolnih ulica), ili pušteno da propada. Mnoge zgrade u pešačkoj zoni oko Ulice Lipscani i danas imaju vidna oštećenja od zemljotresa, a niko ih nije pipnuo za sve ove godine.
"Kada se lepo upakovana gomila lazhi uspije da proda narodnim masama
polako i sistematski tokom nekoliko hiljada godina - onda se istina smatra
totalnom besmislicom, a onaj koji ju propoveda - totalnim ludakom."
~ J.Dresden~
Angie je vec u jednom od svojih blogova postavila kao temu dokumentarni film Zeitgeist, a ja bih se samo zadrzhao na njenom prvom delu koji govori o religiji. Lutajuci po internetu uspeo sam da nadjem kompletan prevod prvog dela, pa sam odluchio da vam ga iskopiram.
*zemljana, vodena, vazdušna i vatrena Planeta Zemlja ima svoj Dan, 22.04., koji su joj odredila njena nestašna, nevaljala i šašava deca – mi, ljudi, kojima je ona utočište i dom u Univezumu
ili
- kako naša samohrana Mama Zemlja nema nikoga osim nas, a verovatno se često pita „a zašto je to dobro?“ -
Dan Planete Zemlje ustanovljen je da bi bilo moguće bar jednom godišnje zastati, razmisliti, pogledati malo okolo sebe i porazgovarati o tome šta sve radimo ovoj našoj planeti otkad je nastanjujemo. Mi, deca XXI veka, možda ne znamo šta su sve o njoj mislili naši prethodnici u gotovo 60 vekova pisanih ljudskih tragova koje smo ostavljali ili još mnogo duže, čitajući tragove koje je ona sama o sebi nama ostavljala, ali možemo se saglasiti da nam je prva stvar na koju pomislimo danas kad kažemo „Zemlja“ – „ajoj što smo je zagadili, devastirali, ajoj što joj nemilice trošimo resurse, ajoj šta ćemo ostaviti onima koji dolaze posle nas!“.
Potrošiti 100 vekova sticanja znanja da bi se prilično brzo i efikasno „razbucala“ planeta na kojoj smo nastali – zvuči prilično nerazumno. Takvi smo mi ljudi – šašava vrsta. Ali – jedna je Majka Zemlja, pa nas trpi, šta će? Da nas „strese“ sa sebe ne može ( a možda bi joj bilo malko i žao, msleeeeeem, ipak smo njeni :))), može samo da nas upozorava, i ona to čini, računajući da će neko nešto preduzeti u njeno ime, zaštititi je i očuvati za generacije koje dolaze.
O tome je, uglavnom, Dan Planete Zemlje.
Olimpijske igre 2008. postale su svetska tema ovog proleća, mnogo pre zvaničnog letnjeg, svečanog otvaranja u Pekingu.
I, nažalost, nisu tema zbog najava izuzetnih sportskih rezultata ili najave velelepnosti objekata grada domaćina (mada je i o tome bilo zapanjujućih vesti), već zbog političkih protesta i napada na olimpijsku baklju i sportiste koji je nose. Izuzetne sportiste, po pravilu, sportske legende ili one od kojih se i u Pekingu očekuju neverovatni rezultati.
Od istorijskih početaka, Igre su u našim, modernim vremenima, prerasle u pokret i sasvim sigurno - jedan od najznačajnijih planetarnih događaja koji, jednom u četiri godine, zaokupi celokupnu svetsku pažnju takmičenjima sportista u raznim disciplinama.
Svetlo olimpijske baklje simbolično obilazi svet u olimpijskoj godini, ritualno se i ceremonijalno pali na početku tog puta kojim "olimpijski plamen" pronose sportisti od grada do grada, s kontinenta na kontinent, da bi najsvečaniji deo ceremonije otvaranja bilo paljenje baklje na stadionu i njeno gašenje pri zatvaranju Igara.
Simbolično - svetlo te baklje označava da Igre traju, nekada je značilo da i ratovi prestaju i da se pod njenim svetlom sportisti takmiče, nadmeću ko će sve više, brže, bolje....
U 380 velikih gradova sveta i ko zna koliko manjih juče su, izmedju 20.00 i 21.00 sati, bila ugašena svetla. Globalna kampanja „Earth hour“ imala je za cilj da privuče pažnja na problem globalnog zagrevanja.
Naučnici upozoravaju da bi u ovom veku prosečne globalne temperature mogle biti povećane za 1,4 do 4 stepena Celzijusa, što bi moglo da izazove velike poplave i glad i ugrozi živote više miliona ljudi.Osvetljenje zgrada i prostorija doprinosi globalnom
Istorija São Paula mogla bi se sažeti kroz priču o nekoliko zgrada koje su obeležile grad u njegovim ključnim epohama. Conjunto Nacional, jedna od njih, ogromni stambeno-poslovno-trgovinski kompleks na ulici koja je i dalje simbol grada, Aveniji Paulista, danas nema ni približno onoliki značaj kakav je imao u godini svoje inauguracije, 1958. Te godine na vlasti bio je predsednik Brazila koga mnogi i dalje poistovećuju sa najvažnijim trenucima brazilske modernizacije u 20. veku i koga svi i danas popularno zovu JK (Žota Ka), a koji se zvao Juscelino Kubitschek.
Tih pedesetih godina izgledalo je kao da Brazil ide napred, u budućnost koja obećava razvoj i prosperitet. Nedugo posle inauguracije zgrade Conjunto Nacional sledila je jedna još mnogo veća, Brazilije kao glavnog grada. Naravno, kao što to obično biva, pogotovu u zemljama trećeg sveta, odmah zatim šezdesete su donele otrežnjenje u vidu vojne diktature, a JK otišao je, kao i mnogi brazilski intelektualci, u egzil. Ali to je duga priča.
“Can you dig it
Something in the air tonight
Got a one way ticket
Baby, don't you wanna ride
Got to make it
Make it to the other side
I've got demons
Snapping at my heels tonight….”
…cvrkuće moj telefon prvu jutarnju. Rano je. Šest sati. Započinje novi radni dan. Izkrmeljavam polako iz zamračene kabine i kako otvaram vrata tako me pljusne po sred lica rano jutarnje sunce. Ok, važi…..otvoriću
Ozloglašeni "Shankill Butchers" harali su Severnom Irskom sedamdesetih godina prošlog veka. Grupa Alsterskih dobrovoljaca, koja se suprostavljala organizaciji IRA, zapravo nije bila ništa bolja od njih, nama mnogo poznatijih terorista!
Šta više, njihova ozloglašenost i metodi s kojiim su se obračunavali s svojim neistomišljenicima bili su najgora zverstva koja je teško i prepričati. Ali, krenućemo redom, jer je to zapravo veoma