VOŽDOVAC PAO ─ ILI: DEMOKRATIJA KOJA NIJE ZASNOVANA NA SISTEMU VREDNOSTI JESTE SAMO OBMANA I PRIVID…
Dakle prođe i taj Voždovac. Suočeni s rezultatima izbora oni koji su nas mesecima maltretirali jednim lokalnim izborima uglavnom su se ućutali ─ kao da čitav naš život, evropska budućnost, opstanak vlade, države i partije, etc…, do pre samo nedelju-dve nisu zavisili upravo od Voždovca. Poput deteta što pred nailaskom problema koji ne zna da reši jednostavno zažmuri ─ samoproglašena demokatska elita ove zemlje po ko zna koji put pokušava da, izbegavanjem suočenja sa realnošću, problem prolongira ─ sve do trenutka kada preventivno delovanje više neće biti moguće. E sad, da su na Voždovcu poraženi samo DS, LDP i G17+ stvar bi bila prilično jednostavna, to jest mogla bi da se tumači kao unutarpartijski problem ovih stranaka ─ međutim, posledično gledano, stvar je mnogo ozbiljnija i suštinski se tiče budućnosti prilično izblamirane demokratske ideje u ovoj zemlji. Ideje koja trenutno stanuje u onom osećanju kolektivne poniženosti i frustriranosti koje je većinu građana koji su na svim prethodnim izborima glasali protiv SRS-a ovaj put ─ najpre u Zemunu a potom i na Voždovcu ─ nateralo da na dan izbora ostanu kod kuće.
Zato bi se ─ umesto patetike i “izražavanja žaljenja” što građani nisu shvatili značaj izbora ─ pomenuta gospoda konačno morala pozabaviti vlastitim greškama i nečinjenjima kao direktnim uzrocima navedenog. U suprotnom ─ osećanje kolektivne frustriranosti i izneverenih ideala demokratske (druge, treće, kojegod) Srbije, sad već sasvim kratkoročno gledano, rezultiraće izvesnim otvaranjem puta u totalitarizam i(li) populizam, svejedno. Taj put u Srbiji kakva danas jeste prilično je izvestan. Kolateralni korisnici opšteg posrnuća stranaka koje čine aktuelnu vladu i njihovih kohabitanata, svakako će biti razni Nikolići, Vučići, Ilići, Koštunice i ostali Šormazi ─ međutim, pošto od njih ništa ne očekujemo i pošto u njih ništa nismo ulagali oni, prirodno, uopšte ne treba da nas zanimaju. Kao pristojni ljudi ─ njima ćemo na kraju, pre ili kasnije, nevoljno čestitati. Oni kojima treba da ispostavimo račune na drugoj su strani.
"Baby friendly, jel to ono kad je beba stalno s tobom, niko da ti pomogne i pokaže bilo šta, mučiš se a tek si se porodila? Ne bih ja to, hvala" ...
Narod u Srbiji nema kontrolu nad sopstvenim životom. Nepravedni sistem u kojem bogati pojedinci imaju sve poluge vlasti u svojim rukama, stavlja malog čoveka u robovski položaj. On nema nikakva prava ni imovinu, zakoni se donose na njegovu štetu, lični i porodični život mu je potpuno razoren jer nema sredstava koja će mu omogućiti nešto više od golog opstanka. Vladajuće strukture su potpuno odvojene od građana koji je biraju na izborima. One ne štite interes svojih birača već krupni kapital i organizovani kriminal koji upravljaju Srbijom. Državni budžet se puni
O kako li me je iznervirao jucerasnji tekst Teofila Pancica na Pescanikovom sajtu...
Nisu tu u pitanju njegovi dubiozni stavovi ili zivopisni stil pisanja, radi se o potpunom potcenjivanju, cak zanemarivanju, citoceve inteligencije i njegove sposobnosti pamcenja. Zrtvujuci sav svoj integritet (ako ga Pancic ima, ako ga je ikada imao) Pancic, samo da bi jos malo popljuvao po NSPM-u, pokojnom Patrijarhu Pavlu i pokojnom Miloradu Pavicu, dovodi citaoca u zabludu da NSPM vodi neku kampanju protiv trojice autora saradnika Pescanika - Teofilu Pancicu, Svetislavu Basari i Ljubomiru Zivkovu. U ovom tekstu Pancic svoju tiradu pocinje sledecim recima:
Njih dvojica nikako nisu hteli da slušaju radio niti na bilo koji drugi način saznaju rezultat utakmice omiljenog tima već su se naumili da gledaju snimak sa iz Mostara simulirajući direktni prenos i uzbuđenje koje on pruža. Mene je naravno mrzelo da živim u neznanju i da se čuvam, kao seoska mlada, da ne saznam previše. A i Velež i Zvezda nisu moji omiljeni timovi. Odslušao sam prenos kod kuće sa ćaletom pa otišao na basket i vratio se oko
Ukoliko išta znamo o ljudima, onda je to da vole da se dele. Na kauboje i indijance, partizane i Nemce... kao i u svim beogradskim školskim dvorištima 1980-te, i u dvorištu OŠ „Stevan Sinđelić" je među osmacima i naprednim sedmacima, zamenivši dve pomenute, zavladala podela na hipike i pankere. I ostalu devedesetprocentu masu koju ta podela nije ni najmanje zanimala. Treba li reći, pripadao sam devedestprocentnoj masi. Pripravništvo u rok grupi bez bubnjara bi me verovatno ubrojalo
Neki dan sam sa nekolicinom blogera sa jednog drugog mesta na kom takođe blogujem, opet razgovarala na temu dužine blog posta. Kao što vidite, ne mogu dugo da vas držim u neizvesnosti zbog dvosmislenosti pikantnog naslova. Pričali smo o čitanosti blogova, i koliko traje internet pažnja današnjeg, prosečnog blog čitaoca.
Iskreno, pošla sam od sebe. Kad sam bila mlađa, obično nisam ispuštala započetu knjigu