Pre par godina dobio sam pozivnicu za predavanje na temu “Lideršip i Humanitarni Rad“ od jednog udruženja čiji sam višegodišnji drug član. I ova pozivnica, kao i mnoge slične, bi završila u košu i ne bi ozbiljno bila uzeta u razmatranje i moguće pohodovanje, samo da nije bilo imena predavača – Bil Klinton.
Pored predavanja bila su predviđena i dva susreta sa Mr. President-om, kako je stajalo u kraćem upustvu i satnici predavanja, a planirana za pre i posle predavanja. Lepo... baš lepo, mislim se nešto u sebi, biće to idealna prilika da postavim par pitanja oko vojno humanitarne akcije koja se odigravala na tlu Srbije u vreme predsednikovanja Bilija, a sve u laganoj koktel atmosferi.
Као да се помаља извесни образац око Јокића у медијасфери уновченог беса. Он им досад уопште није био интересантан -- не прави глупости, не појављује се нон-стоп по мрежама да лупета, игра кошарку, додаје суиграчима, даје кошеве, а онда иде кући жени и детету -- дооосаднооо, те стога занемарено. С друге стране, после овог плеј-оф низа, испоставило се да сувише добро додаје суиграчима и даје кошеве. Постао је сувише остварен и препознатљив да би био остављен на миру, те је потребно наћи погодан угао за окоришћавање. И нашли су га -- није му стало до кошарке!!!
Za sebe mogu reći mnoge stvari, ali da sam apolitičan nije jedna od njih. Otkako znam za sebe, politika me interesuje. Neka od najranijih mojih sećanja odnose se na TV dnevnik - nisam imao pojma ko su good guys a ko su loši momci, nisam znao šta je partija, šta zastava, šta su izbori, ko su ministri i čemu služi premijer, ali znao sam, slutio sam bolje je reći, da se u celoj toj stvari zvanoj politika,
Jedanest je godina od NATO bombardovanja Srbije (to jest - tadasnje SRJ). U Srbiji se ova godisnjica više skoro ni ne obeležava. Da nije medija da (kako koji) podsete ovaj narod na 24. mart 1999. - malo ko bi se setio da su te večeri na Novi Sad, Beograd, Niš, Prištinu i sve ostale gradove po Srbiji počele padati prve bombe. Prve od nekoliko hiljada tona bombi...
To što