2008-02-08 21:56:42

La Taifas

Avram Goldmann RSS / 08.02.2008. u 22:56

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Sećanje je redundantno; ono ponavlja znakove kako bi grad mogao početi da postoji. (Italo Calvino: Nevidljivi gradovi)

Za doživljaj grada koji može pretendovati na bilo kakvu objektivnost potrebno je da se u njemu provede određeno vreme, po mogućstvu u svojstvu stanovnika. Koliko je to vreme, zavisi od posmatrača, grada i okolnosti, ali je sasvim sigurno nešto što se ne može ostvariti preko noći. Meni je u pravilu prva godina u većini gradova u kojima sam boravio prolazila u privikavanju, pokušavanju da se snađem, pronalaženju koordinata u kojima sam hteo da mi se život odvija, i tek kasnije mogao sam da uživam u novoj sredini sa izvesnim poznavanjem i razumevanjem, na onaj način koji to čine ljudi kojima sredina nije nova.

Upravo zbog svega ovog uvek su mi bila zanimljiva jednodnevna putovanja, blic avanture sa gradovima koje ne poznajem i možda nikada neću upoznati, prvi utisci koji su pogrešni ali i jaki, često neizbrisivi, prvi dodiri sa nepoznatim, intenzivni, jer znamo da je vremena malo a naš mozak želi da smesti novo u neke okvire, u neku mentalno-emotivnu fioku iz koje ćemo kasnije moći da vadimo preeksponirane sličice i prepričavamo ih sebi i svetu.

Igrom slučaja pre nekoliko dana imao sam prilike da sa jednom poznanicom razmenjujem utiske o našim skorašnjim jednodnevnim posetama Kišinjevu (koji se u moldavskom originalu zove Chişinău). Ja sam se, naime, iz Kišinjeva vratio prijatno iznenađen, a ona mi je, pre nego što sam bilo šta u tom smislu stigao da izustim, rekla: „Strašno! Baš mi je žao ljudi koji žive tamo. Kakvo mučenje!" Prvo sam hteo da se pobunim protiv ovakve, iz moje perspektive iskrivljene, interpretacije, da bih gotovo u istom trenutku shvatio do koje mere su naša mišljenja, oba formirana na osnovu jednodnevnih iskustava, jednako proizvoljna, i mnogo više projekcija nas samih i naših sistema vrednosti nego bilo kakvog objektivnog doživljaja stvarnosti koja se zove Kišinjev.

 
2008-01-30 15:58:13

Vetar koji njiše ječam: Irska (1.deo)

Aleksandar Stosic RSS / 30.01.2008. u 16:58

photo_lg_ireland.jpg

Hteo sam da danas napišem blog o američkom bendu Spoon. Obožavam ga, ali ipak ne mogu.Treba ga lepo napisati, treba srediti rečenice, treba ga preslušati. Izdali su sredinom jula album koji se zove "Ga, ga, ga, ga, ga, ga"... Mnogo je dobar , posebno "You've got yr. Cherry bombs", Ili "Underdog" ili "Rhytm and Soul"...Preslušajte ga! Ne mogu da pišem o tome jer nemam ni koncentraciju,

 
2008-01-29 21:22:45

Alphaville

Avram Goldmann RSS / 29.01.2008. u 22:22

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Morar em um condomínio fechado dá status, significa fazer parte do rol dos privilegiados que podem morar isolados e protegidos, convivendo com uma vizinhança homogênea, desfrutando prazeirosamente de equipamentos de lazer, e da comodidade de alguns serviços. (Živeti u zatvorenom kondominijumu statusni je simbol, znači pripadati vrsti privilegovanih koji mogu živeti izolovani i zaštićeni, obitavajući u homogenom komšiluku, služeći se po želji instalacijama za slobodno vreme, i imajući pristup ponekim uslugama.) (http://www.eesc.usp.br/nomads/condominio2.htm)

Ima nešto čarobno u zvuku reči Alphaville, i to ne samo za one koji su gledali Godardov film istoimenog naslova. Alpha, nešto prvo, praiskonsko, ville kao grad na francuskom, ali i grad budućnosti, postmoderna grčko-francuska kovanica sa futurističkim prizvukom. Zamislite stambeni projekat koji se zove Alphaville, koji svojim stanovnicima nudi novi model urbanog življenja, prevazilaženje postojećeg stanja, do sada neslućene mogućnosti, do ovog trenutka neispitanu vrstu zajednice. Reklo bi se - utopijski projekat.

Međutim, Alphaville kakvim ga je prikazao Jean-Luc Godard sušta je suprotnost ove slike, distopijsko mesto potuljenih svetala i neobičnih spodoba koje se po njemu muvaju, probisveta i polusveta, u kojem njegov glavni junak, Lemmy Caution, sa svojim hard-boiled izgledom, kaputom i šeširom pokušava da nađe sebi mesto. Brazilski Alphaville od Godardovog očito je želeo da pozajmi samo ime i možda futuristički feel, ali kao što to obično biva, pozajmio je mnogo više.

 
2008-01-13 20:50:21

La Cocina de Lilliam

Avram Goldmann RSS / 13.01.2008. u 21:50

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
I sometimes eat at a popular paladar, La Cocina de Lilliam, in Havana's upscale Miramar district. And whom do I find there? Diplomats, tourists, and other business owners. (José Luis Alonso: A Nation of Entrepreneurs?)

Kola se zaustavljaju u stambenoj četvrti sa jednospratnim porodičnim kućama. Iako su dosta oronule, kao i većina kuća u Havani, vidi se da su u njima nekada stanovali dobrostojeći pripadnici predrevolucionarne srednje klase. Sada je kvart, međutim, nalik mnogim drugim delovima grada, sa rupama na kolovozu i rupčagama na trotoaru, između kojih se deca probijaju igrajući bejzbol. Urbana geografija Havane, pogotovu kad se izađe iz turističkog centra, u sebi stalno donosi izazove nepredvidljivog. Ništa u toj ulici ne govori da se u njoj nalazi jedan od najčuvenijih kubanskih restorana, osim tri-četiri nova automobila sa privremenim tablicama koje se daju strancima i jednog sićušnog čoveka od šezdesetak godina koji sedi na šamlici na trotoaru poluotvorenih očiju.

Iza njega nalazi se zelena drvena taraba, sveže obojena, što je već samo po sebi anomalija koja može da privuče pažnju izvežbanom oku. Klimam glavom kratko u pravcu čoveka na šamlici, on ustaje sa nje, otvara vrata tarabe, i pokazuje na teška drvena vrata, očito zabravljena, koja vode u unutrašnje dvorište. Na vratima se nalazi interfon sa jednim dugmetom, interfon koji radi! Zvonim, i tridesetak sekundi kasnije masivna vrata se lagano otvaraju. Unutra je La Cocina (Kuhinja) de Lilliam.

 
2008-01-13 10:28:54

KAKO SAM SREO KRALJA

Željko Ivanović RSS / 13.01.2008. u 11:28

 

 

 

 

 

 

Nikada neću zaboraviti suze malog Etjena, rođenog prije 6 godina u Londonu. Kingstone hospital, rekao mi je samo par dana ranije kada smo se upoznali. Etjen, od oca Radža i majke Kam. Porijeklom Indus, i na to mi je, prilikom upoznavanja, skrenuo pažnju. Mjesto boravka London, Richmond park. Kasnije ću saznati

 
2008-01-02 14:08:30

Adlerhof

Avram Goldmann RSS / 02.01.2008. u 15:08

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Rien ne distingue les souvenirs des autres moments: ce n'est que plus tard qu'ils se font reconnaître, à leurs cicatrices./Nothing sorts out memories from ordinary moments. Later on they do claim remembrance when they show their scars. (Chris Marker: La jetée)

Pre petnaestak godina, jednog bečkog 24. decembra uveče, pitali smo se šta da radimo mi koji smo bez porodica, bez predbožićnih rituala, mi koji nemamo nameru ni sami da jedemo kod kuće, ni da idemo na ponoćnu misu. Bilo nas je troje; ja, jedan moj prijatelj koji je jednog leta osamdesetih došao na mesec dana iz grada Bowling Green u državi Ohio da predaje engleski u Salzburgu na mesec dana, i do dana današnjeg ostao da živi u Austriji, i jedna moja prijateljica rođena gde i ja, a koja sada živi u Americi, koja mi je tada bila u poseti. Otišli smo u kafanu u kojoj sam vrlo često obitavao za vreme svog života u Beču, Adlerhof, u 7. Bezirku (gradskoj opštini), u ulici Burggasse broj 51, čije se ime sa ulice ni ne vidi. Jedino što se vidi jeste fasadna lampa sa reklamom za malo poznato Schnaitl pivo.

 
2007-11-11 14:17:20

College Street

Avram Goldmann RSS / 11.11.2007. u 15:17

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
America is Europeanizing on as extensive a pattern as Europe is Americanizing.
(Marshall McLuhan: Understanding Media: The Extensions of Man)

Tramvaj se lagano probijao kroz saobraćaj pogoršan dosadnom popodnevnom kišom. College Street verovatno nije ni najlepša ni najružnija ulica u Torontu. Polazi od centralne žile kucavice, Yonge Street, koja deli grad na zapadni i istočni deo, i ide ka zapadu, prolazeći prvo kroz zonu oblakodera na Bay Streetu, zatim bolnički kvart prema University Avenue, i dalje, uz rub pijace Kensigton i prodavnice sa jeftinom elektronikom, prema dvospratnicama i trospratnicama Male Italije (Little Italy), sa sve restoranima, kafanama, vinskim barovima, prodavničicama hrane i ostalom pratećom mešavinom trgovine i stambenih kuća. Posle toga ima sve manje trgovine, a sve više za torontske pojmove relativno skromnih kuća, dok se College Street ne ukrsti sa Dundas Street West i tako konačno nestane na svojoj krajnjoj zapadnoj tački. Ceo taj put tramvaj pređe za petnaest do dvadeset minuta; na kiši tog dana možda mu je trebalo i više od dvadeset.

 
2007-10-30 21:47:10

Sector 7

Avram Goldmann RSS / 30.10.2007. u 22:47

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Portland was now the home of the World Planning Center, the chief agency of the supranational Federation of Peoples. Portland was, as the souvenir postcards said, the Capital of the Planet. Its population was two million. The whole downtown area was full of giant WPC buildings, none more than twelve years old, all carefully planned, surrounded by green parks and tree-lined malls. Thousands of people, most of them Fed-peep or WPC employees, filled those malls; parties of tourists from Ulan Bator and Santiago de Chile filed past, heads tilted back, listening to their ear-button guides. It was a lively and imposing spectacle – the great, handsome buildings, the tended lawns, the well-dressed crowds. (Ursula K. Le Guin: The Lathe of Heaven)

Nisam pisao neko vreme jer sam se ponovo selio. Ovo je priča o tome.

Sve počinje od mape. Odnosno, neke apstraktne forme krenu da se naziru po predznanju, jer retko se desi da o nekom relativno poznatom mestu ne znamo baš ništa. To predznanje je obično šturo, daje nekakve obrise, senke ideja. Ako bismo pustili mašti potpuno na volju, počeli bismo izmišljati grad koji ne postoji, nikada nije postojao, niti će postojati, osim u toj istoj mašti. Pošto je, međutim, preseljenje konkretna stvar, nameštaj, odeća, knjige, šerpe u kutijama umotane u papir, sa puno lepljive trake, mašta takođe traži lepljivu traku na koju će nalepiti bilo koju informaciju do koje može da dođe, i tako otvoriti prostor za nekakvu, makar i sasvim pogrešnu, konkretizaciju maglovitih predideja. Dakle, sledeći, i prvi pravi korak, jeste mapa.

 
2007-08-06 01:02:08

Oban, West Highlands

vucko RSS / 06.08.2007. u 02:02

Evo, za promenu, jednog malog putopisnog bloga... i ponešto pride, da ne bude baš idilična razglednica iz „srećnijih krajeva“.

Oban, Škotska
Oban, Škotska
U petak, nešto pre osam uveče, moja supruga Saška me je iznenadila idejom da za vikend odemo do Obana. Kaže – jedna od najlepših železničkih linija u Škotskoj, hajdemo vozom do tamo. I pošto se ide tri sata u jednom pravcu, hajde da prespavamo tamo – hajde rezerviši karte i prenoćište. Pomislim – pa lepo, to je mesto u kome je destilerija jednog od šest singl molt viskija koji se smatraju predstavnicima škotskih regiona. I krenem ja da tražim – malo Internet, malo telefon. Ne previše uspešno u početku – sredina sezone, svi hoteli zauzeti, pansioni takođe, samo odbijaju. Ipak, najzad, posle jedno desetak telefonskih poziva, rezervišem sobu u pansionu „Glen Righ” - i tako se ova „na vrat na nos” organizacija i materijalizuje.

 
2007-07-26 03:56:11

Calle 41

Avram Goldmann RSS / 26.07.2007. u 04:56

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

La nostalgie de la barbarie est le dernier mot d'une civilisation. Nostalgija za varvarstvom je poslednja reč svake civilizacije. (E.M. Cioran)

Što duže živim na Kubi, sve češće sećam se jedne slike sa svog prvog putovanja u Havanu. Bilo je leto, jedan od onih tipičnih letnjih dana sa popodnevnim prolomom oblaka, obično oko pet sati, kad svi idu kući. Bio sam u turističkom autobusu, na Petoj aveniji, i gledao kako kiša neverovatnom brzinom stvara baruštine. Vozač je skrenuo sa Pete avenije, glavne saobraćajnice ali i vrlo niske ulice u koju se voda sliva, i krenuo da nas vozi nekom od manjih, ali prohodnijih, ulica uzbrdo. I tu je, međutim, bilo velikih bara. Na jednoj raskrsnici nakupilo se dosta vode, kao i ljudi koji su sa mnogo optimizma i strpljenja čekali nekakav prevoz. Vozač je mogao da ih zaobiđe i poštedi, ali on kao da je ubrzao, ne obazirući se uopšte na njih, i pošteno ih isprskao mutnom kišnicom sa ulice koja se gotovo nikad ne pere.

Jedna od stvari koju svako ko provede dovoljno vremena na Kubi primeti jeste nedostatak civičke svesti. Na predivnom Trgu Sv. Franje (Plaza San Francisco) u Staroj Havani može se provesti divno vreme šetajući, ali to često podrazumeva slalom u cilju zaobilaženja gomila konjske balege. Propuštanje vozača ili pešaka u saobraćaju vrlo je retko, čak i poštovanje sopstvene trake. Vrlo često spori automobili kao da namerno voze u levoj traci. U Centru za ljudsku genetiku González Coro u Vedadu u čekaonici sam jednom sedeo oko pola sata, i brojao mrtve muve na podu, ali i na prozorima, dok sam gledao kako se ljudi guraju u nekoj vrsti stampeda, sa sve trudnim pacijentkinjama, da bi videli čuvenog doktora Olivu. U Centru za genetiku nalazi se jedan od najužasnijih WC-a koji se mogu zamisliti. Da bi postojala civička svest, prvo mora da postoji civis.

 

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana