(Napomena: Vrste koje nisu pokrivene zvaničnom srpskom nomenklaturom namerno sam ostavio neprevedenim.)
Plan Alana Daviesa i Ruth Miller bio je da postave novi svetski rekord u broju vrsta ptica posmatranih u jednoj kalendarskoj godini. Prethodni rekord, 3662 vrste, postavio je Jim Clements još 1989. Alan i Ruth su u to uložili sve: prodali svoje kuće da finansiraju put i dali otkaze na poslu, da prate svoj san. U poteri za rekordom, planirali su da posete preko 25 zemalja.
Sve žalbe na ovaj tekst treba uputiti Urednici. Pre neki dan mi je napisala, čula sam da ste putovali, pa pišite gde ste bili i zalepite neke sličice. Poslušam ja pa tako i počnem, Bon, sličice, ali se onda potpuno spetljam i izgubim nekud, unatrag. Odraće me živog kad vidi, ali ja ne umem bolje. Sama je kriva.
* * *
Letos smo proveli nešto više od dve nedelje u Bonu. Ja sam preko dana radio na Maks Plank Institutu u samom centru (ulaz u kompleks zgrada koje mu pripadaju se vidi niže na slici), a Njanja i klinci su šetali. Popodne bi me pokupili i onda bi zajedno išli u neki muzej, na večeru, u šetnju, ... pa na spavanje u mali iznajmljeni stančić.
Bon nam se jako dopada. Nevelik je i svugde se brzo i lako stigne, a ima veliki broj mesta gde vredi stizati.
Sangoma je vrsta "tradicionalnog iscelitelja" kako se danas nazivaju, ili vrača, kako
Druge ili trece noci na Korzici probudila sam se pred zoru. Ustala sam i provukla se ispod metalne zaluzine na terasu. Svetlost je pristizala iza jednog venca stenovitih brda, i vazduh je sumio tihim glasom vetra i mora. Polako su se budile ptice. Lezala sam u ligestulu i gledala u par dalekih eukaliptusa kako povijaju dugacke vratove na vetru. Uspela sam da uoblicim jednu misao tog jutra: drvece spada u najfiniju, grandioznu arhitekturu Prirode - sa njima je postigla savrsenstvo. Pola sata kasnije obukla sam se i izasla najtise sto sam mogla.
Na plazi su ljudi bili retki. Neki su setali, neki drugi su vredno pripremali baste i ligestule za taj dan. Svako mi je pozeleo ‘bon jour', i ja njima. Hoda se tik uz ivicu mora, po vlaznom pesku. Ljudi koji dolaze u susret ostavljaju tragove koje talasi brzo obrisu.
U poslednjoj sceni prethodnih beleski srela sam se sa Santa Anom. Pustinjski vetar, topao, bez traga vlage u sebi - sto joj podize ugled u mojim ocima, jer su daleko zedniji oni u pustinji, pocev od peska do kaktusa i skorpiona, i vlaga se ne sme iznositi, prosto je nepatriotski - ona donosi svoje pustinjsko nasledje i folklor obali Pacifika. Verovatno je odgovorna za brojne pozare po brdima Kalifornije, ali to ne radi namerno, takve stvari spadaju u prirodne cikluse, dok piromani ne znam u sta spadaju. Santa Ana me je osvojila na prvi dodir i podigla broj mojih omiljenih vetrova na 2. Prvi, i dugo vremena jedini, je bio Povetarac, vetar za decu. Celu familiju vetrova mrzim zestoko, zaslugom Severnog Kanadskog Vetra zvanog The Arctic Brute.
Vratimo se onom prijašnjem Ponteportònu.
Putem ste mogli obići Motovun, upoznati legendu o Velom Joži – pravednom divu opisanom u pripovijetci Vladimira Nazora ili možda na drugu stranu skrenuti za pitoreskni Oprtalj (slika desno).
Umjesto da skrećemo
Krenuli ste na put?
Ne?
Ne idemo baš na put, ma samo do vrtića! Ma, samo dve ulice, šta je to! Sad ću baš ujutru u 8h da ga pakujem u autosedište, izlazimo iz kola za 2 minuta, vezuj, odvezuj, dete još pospano, ja žurim na posao...
Ma, daj, šta može da se desi!? Nisam blesav, znam kako vozim, ne pričaj gluposti!
A nisam ni jedini!
Pa šta mislite? Ne, Vi dragi roditelju, ne mislite!
U svakoj drugoj situaciji ste spremni da kažete da je svet pun ludaka, pa zar ne mislite da ih za volanom ima takođe, možda ste vi pažljivi