Mesec i Bruklinski most, dve teme koje se lako spajaju na razglednicama koje iz ovog velegrada odlaze sirom sveta. Most izmedju Bruklina i Menhetna je stari poznati simbol Njujorka, a mesec nas valjda oduvek podseca na nesto lepo i romanticno. Njujork je Djokovica odavno privoleo: prvo je publici ovde bio vrlo zabavan, pa je onda postao vrlo vrlo dobar na terenu, i na kraju postade sampion. Jednom je cak ovde u Njujorku posle meca stavio kapu sa amblemom lokalnih vatrogasaca, to
Nakon skoro pola godine obitavanja na dalekom istoku spoznao sam dosta ovdasnjih navika, obicaja, ali spoznao se sa specificnim bolestima koje su ovde uobicajene, ali meni strane. Do skoro...
1. GLUPOST
Manifestuje se uglavnom medju strancima (u sta ubrajam sebe), novodosljacima, ili slucajno zalutalim ne-Malajcima. Prvi simptomi se jave nakon par sati provedenih u Maleziji. Svako ko govori ijedan Evropski jezik posebno ce osetiti simptome gluposti jer mu to ovde ne vredi ni prebijene pare. Sto se tice engleskog jezika ni to ne pomaze Bog zna koliko
Kad prolaze kraj mene, mnogo im je interesntno da zagledaju moje koferče, pokušavajući da na brzaka izračunaju koliko para ima u njemu. Poneki, oni iz mlađe generacije, zastanu i bez ustručavanja počnu da broje novčiće. Naravno, ne znaju koliko dugo sam ja morao da sviram za to što je unutra, a ne znaju ni da povremeno praznim kofer. Tako da... nerviraju me njihovi komentari, a obično u odlasku progunđaju kako mi slabo ide.
Napred je, kao vođa kolone, išla baba, Ciganka od oko 60 godina, koju su sledili unučići (pretpostavljam): devojčice
Sledece jutro me budi neko, ispostavice se jos jedna(!?) od sestara koja je sinoc dosla kasno, pa je nisam upoznao, trazi nesto u sobi i izvinjava se sto me probudila.
Govorim da je u redu, ionako sam ja okupirao njihov prostor. Izlazim iz sobe u nameri da dodjem do kupatila, ali treba preskociti nekih dvadesetak nogu cija tela jos spavaju. Oprezno i tiho preskakutaoOd malena sam zamisljao kako li izgleda da udjes u ogledalo i gledas svet sa one, suprotne strane? Da je umesto mraka dan? Da umesto sneznih pahulja sija sunce? Da umesto viljuske koristim kasiku? Ili kako je to da se vozi suprotnom stranom ulice? Nakon dvadesetak godina zamisljanja ispada da je sve sto je trebalo da uradim - dodjem u Maleziju i sve to dozivim. Sve gore nabrojano je ovde "normalno", a sve na sta sam ja navikao i kako sam ziveo je "drugacije". Kao da je neko uzeo i okrenuo svet za 180 stepeni a da mi niko nije najavio. Samo sto u ovom svetu nema carobno dugme za povratak na staro,
Siboney je sve do nekog trenutka tridesetih godina prošlog veka bio malo naselje nadomak Havane, sa imenom koje označava jedan od naroda pretkolumbovske Amerike. Kako se grad širio na zapad, Siboney je postao zanimljivo mesto za gradnju zato što je samo nekoliko stotina metara od vode, a istovremeno u svom većem delu pomalo uzdignut tako da manje plavi kada se more izlije u kišnoj letnjoj sezoni. Prostor za luksuznu gradnju polako je ponestajao u krajevima bližim centru grada, kao što su Vedado i Marianao, i po Siboneyu počele su da niču vile.
Na vodi, u blizini Siboneya, otvarali su se socijalni klubovi za elitu, Marina Hemingway takođe nije bila daleko, i nouveaux riches predrevolucionarne Havane naseljavali su se tu sve više i više, naročito u godinama neposredno pred revoluciju. Prava prigradska idila - svuda se moralo ići automobilom, ali to nikome nije smetalo. Dominantni arhitektonski stil Siboneya odslikavao je, i odslikava, vreme ekspanzije, sa vrlo jakim uticajem visokog modernizma, zaljubljenošću u beton, oštre ivice i gole forme. Oštre ivice i gole forme - to gotovo zvuči kao neka čudna vrsta metafore za Kubu kakvu je Juanov deda napustio.
Ova deca nose ručak svojim očevima, čuvarima i vodičima u rezervatu Nagzira.
Bio je februar, lišće žuto a dani topli, samo za košulju, ali su noći, ukoliko spavate pod šatorom, bile prohladne. A ja sam kampovao u tikovoj šumi na istoku Maharaštre, u gotovo geografskom srcu Indije. Iznajmili smo vojne šatore postavljene na betonskim platformama okruženim plitkim rovom strmih zidova. „Čemu to,“ pitao sam Nitina i saznao: „Zbog zmija“. Duboko u džungli nalazi se hram posvećen Zmiji – Nag, otuda i ime rezervata, Nagzira. Kako bilo, zima je i zmije hiberniraju. Mada su dani topli...