fotografije:
19. decembar 2012.
Ovo je prekoredni post, pre dva teksta koja su mi preostala o Kini ali ih još nisam napisala. Javljam se zbog ljudi koji brinu ako me dugo nema.
Pre dva dana sam ušla u Laos. Do poslednjeg trenutka u Kini imala sam cimanja, ali nekako me na kraju pustiše da izađem iz zemlje. I uopšte nisam sigurna da ću se tamo vraćati na proleće.
Diž' se, vojsko!
Svakoga jutra budi me razglas. Tačno u pet, sa zvučnika koji su postavljeni na seoske bandere oglašava se glas nekog voditelja sa glavne državne radio-stanice. Prvih deset minuta priča nešto bez prekida a onda malo ućuti, koliko da se emituje jedna muzička numera. Uvek je reč o nekoj domaćoj pesmi, sa etno zvukom. Nakon nje, voditelj ponovo uzima mikrofon, da bi nakon šest-sedam minuta dozvolio emitovanje i druge numere.
9-15. juli 2013.
Kuda krenuti?
Došlo je vreme da polako napustim Kambodžu. Nigde nisam ostala toliko dugo – čak četiri meseca – manje biciklirajući a više se odmarajući. Pa iako sam se zasitila Kambodžana, njihove kulture, jezika, običaja, i toliko sam željna promene da ću 'baciti' sto dolara ne iskoristivši šestomesečno produženje vize, ipak mi nije lako da je napustim.
Pisaće verovatno njegovi bliži drugovi o njemu...
Kako god, meni je, u mojim mnogim peglanjima po komunizmu, bio drag čovek, iskreni komunista, i nenacionalista i veliki srpski rodoljub (onaj koji ljubi svoj rod).
У посети мало познатој етничкој заједници у Мађарској
Говоре или су говорили српски, хрватски и мађарски, а нису ни Срби, ни Хрвати, ни Мађари. Иако их и једни, и други, и трећи понекад својатају, они су , како сами кажу, ипак „нешто између". На питање шта то заправо значи, становници Тукуље, малог
Motor UAZ-a brunda banatskom pustarom koju brije uporna košava. Oko nas je zatalasana stepa obrasla suvom travom odmakle zime i prošarana retkim, usamljenim drvećem. Na horizontu je poneki oronuli i, najčešće, napušteni salaš. Malo je oranica jer su na ovoj neplodnoj, često zaslanjenoj zemlji, slabi prinosi. Pročišćeno košavom, nebo nad nama je vedro i plavo.
Put - tek tragovi točkova ugaženi u niskoj travi - je uglavnom prohodan, sa izuzetkom bara punih žitkog, crnog blata pred kojima moj vodič, lovočuvar Sava Nedeljkov blokira diferencijal i prebacije pogon na sva četiri točka. Uprkos mom nepoverenju u vozilo, 2400 kubika s lakoćom gura UAZ i kroz sasvim neprivlačne kaljuge. Pošli smo u potragu za poslednjom preživelom populacijom ugrožene velike droplje u Srbiji.
Još pre nekoliko meseci sam razmišljala da počnem da pišem blog, ali nikako nisam mogla da se odlučim o čemu. Prvo sam mislila o novoj sezoni Formule 1, ali sam shvatila da je pogodnije da počnem sa ski letovima, tačnije Svetskim prvenstvom na Planici, pošto imam priliku da prisustvujem istom.
Iako je sutra, u petak, prvi zvanični dan šampionata takmičenje je na 'Velikanki' počelo u četvrtak i ja sam bila tamo. Osećaj koji sam imala kada sam se našla ispred najviše letaonice na svetu za mene, za sada, može da se poredi samo sa odlaskom na trke Formule 1. Ne radi se
Rien ne distingue les souvenirs des autres moments: ce n'est que plus tard qu'ils se font reconnaître, à leurs cicatrices./Nothing sorts out memories from ordinary moments. Later on they do claim remembrance when they show their scars. (Chris Marker: La jetée)
Pre petnaestak godina, jednog bečkog 24. decembra uveče, pitali smo se šta da radimo mi koji smo bez porodica, bez predbožićnih rituala, mi koji nemamo nameru ni sami da jedemo kod kuće, ni da idemo na ponoćnu misu. Bilo nas je troje; ja, jedan moj prijatelj koji je jednog leta osamdesetih došao na mesec dana iz grada Bowling Green u državi Ohio da predaje engleski u Salzburgu na mesec dana, i do dana današnjeg ostao da živi u Austriji, i jedna moja prijateljica rođena gde i ja, a koja sada živi u Americi, koja mi je tada bila u poseti. Otišli smo u kafanu u kojoj sam vrlo često obitavao za vreme svog života u Beču, Adlerhof, u 7. Bezirku (gradskoj opštini), u ulici Burggasse broj 51, čije se ime sa ulice ni ne vidi. Jedino što se vidi jeste fasadna lampa sa reklamom za malo poznato Schnaitl pivo.
тик нуз Hayam седех на вечерњем курсу- малтешки за упорне блади форинере.делисмо наиме скамију.Hayam је египћанка, удата, имала тада 3 ком деце и 26 г живота.пре удаје се презивала Лазар.копткиња по вери. мој се +отац звао Лазар.то нас повезало.