Dok se brodić sa Crvenog otoka u kasno popodne približava rovinjskom malom molu, um se prazni od dnevnih briga koje nemilosrdno proganjaju još od Beograda, ogrne ih profanošću, i gurne duboko u podsvest. Devojčica duge kose naslonjena na ogradu gornje palube i ja tik iza nje gledamo obrise Rovinja koji dobija nijanse crvene cigle zbog skorog zalaska sunca. Opet mi je žao što nisam slikar. Ništa veliko. Onaj što prodaje slike za 20 evra turistima na nekom trgu. Dovoljno. Nema te fotografije u koju možeš da utisneš sve što ti ovaj pogled budi. Mašina je to. Briše intimnost. Devojčica rukom pokazuje crkvu Sv. Eufemije koja dominira rovinjskim prostorvremenom i kaže „tu smo negde mi". More je mirno i brodica se ljuljuška.
Aktivisti NVO BUBE92 i učesnici kampanje "Sloboda i šengenska viza teheranskim mangulicama - SišTM" u saradnji sa blogerima B92 + moderatorkama (05 i, naravno, 012) kao i ostalim sa nezavisnih blogova uz veliku podršku ogromnog broja radnih ljudi, građana i poštene inteligencije, organizovaće javnu tribinu pod geslom:
"Žurka BUBE92 iako Milutin Milošević još nije objavio knjigu. Lenčuga jedna!"
razgovaram sa jednim našim profesorom srpskog jezika i književnosti o tome kako država smara svojim sistemom mlade ljude, kako ih puni masom nepotrebnih, i u budućem životu i u budućoj profesiji, beznačajnih informacija. i ne samo što ih puni masom nepotrebnih informacija nego još čini te mlade ljude da se osete poraženima, nesigurnima, bez samopouzdanja, praktično da budu slomljene jedinke pred, često, najobičnijim kompleksašima i neuspešnim osobama, nesigurne jedinke što će potom biti blagodarne državi ako uspeju do dohvate neku mrvicu kada, i ako, padne s astala.
dakle, ne stvara se aktivan, samomisleći, snažan, samopouzdan personal, već ništavan, jadan, samoporažen, samozaplašen.
"pa sam se začudio koliko klinci slabo poznaju nacionalnu istoriju, geos, umetnost, bogoslovlje - to u grčkoj, turskoj, kipru, izraelu...; nema šanse da bi prošli državne ispite, a kamo li da bi reprezentovali svoju zemlju strancima; no to je delimično i sistem kriv, i dalje se potenciraju neke anahrone i vanvremene smaračine od marksističke ekonomije, masivne, nepotrebne, nejasne definicije, te društveno uređenje, tek da vidiš koji je to smor;"
Kad se ovih dana kod nas u Novom Sadu sastavilo nekoliko lepih dana, i kad je sve počelo da liči na malo leta, odlučila sam da se malo pripremim za plažu, i da na'vatam farbu u zadnjoj avliji. Čisto da moje zmijsko tijelo tamo na Štrandu ne bi zagledali bilo čiji radoznali pogledi, dok malo ne pocrnim, i dok iz prvog plana ne nestanu one tačkice, mrljice, tufnice, pegice, zapaćene u ostatku godine. Obukla sam moj stari kupaći kostim, i odmah po prolasku ispred velikog ogledala u predsoblju shvatila ko me trenutno najviše mrzi. Hmm... ili...!? Mora da se neka tuđa žena ufurala u moje ogledalo. Pisala sam ja već jednom o tim alienima koji ti se usele u ogledalo, no tema je bila dostojanstveno (čuj ovo!) starenje, ili tako nešto.
Ili kako je sve pocelo...
Zasto bi netko isao u New York? Zasto se toliki uskomesaju na sam spomen imena...tako bi rado isao, ali...? Sto je mene tjeralo? Filmovi? Neznanje? Ludost? Glupost? Pamet, struka, znatizelja, bijeg od vec ucmalog postojeceg...vjerojatno nesto od toga.
City sam prvi put upoznala u ljeto '99. Kud bas u ljeto, s pravom ce reci oni koji
Cionizam je pokret za stvaranje jevrejske nacionalne države na djeliću teritorije osmanske države, u kojoj je jevrejski milet brojao sličan broj pripadnika kao i slovenske hrišćanske grupe, tipa Srba ili, recimo, Bugara.
Ovaj slogan ima ovogodišnji SOFEST. Obeležava se lep jubilej: 50 godina od premijere filma "Ljubav i moda". Pre tačno pola veka nastao je fenomen, kroz koji su odrastale generacije. Žene su mislile da će biti lepe kao Beba Lončar, samo ako nose haljine sa istim dezenom ili sličnim krojem, kao ona u filmu. Muškarci su mislili da će biti pravi muškarci samo ako sednu na vespu. Kako god, svi zajedno, u celoj onoj velikoj zemlji, bili su zaraženi ovim filmom. Euforija je prevazišla sva očekivanja producenata i protagonista - nacija je bila zaljubljena. Kritika se strašno mrštila, jer film, pre svega, nije oslikavao našu stvarnost. Međutim, verujem da bi se danas svi složili da je ovaj film bio neophodan. Ja otkidam na Đuzin šarm. Naprosto ga obožavam. Muškarci dan danas otkidaju na Bebinu lepotu. Svi zajedno otkidamo na neku lakoću urbanog beogradskog života, koju su generacije nakon ovog filma produžavale decenijama, sve do danas. Na svakom matineu, svakoj zabavi... svirala se i pevala muzika iz ovog filma. Osamdesetih su i Idoli snimili rimejk "Devojko mala". To je bila pesma uz koju sam se ja prvi put poljubila.
A rođena sam skoro 15 godina posle filma. Ipak, draža mi je Đuzina izvedba, iako je moj Prvi Poljubac slučajno pao na proslavi Nove '88. baš uz muziku Darka Kraljića i Idole...
Ha! Beo-grad, kako da ne. Prljav, ružan, u raspadu. I skroz siv, siv, siv. To mi je, kao klincu, uvek padalo na pamet kad bih izlazio iz železničke stanice. Utisku nije pomagao prolazak pored autobuske, izbegavajući šibicare, pa kroz park ispred Ekonomskog, izbegavajući pedofile, pa uz Kameničku, izbegavajući džeparoše i preskačući kore od lubenica, pa na sedamdesetdvojku.