[Волети ближњег свог]
„Више бих волела да сам умрла, а да ово нисам сазнала." - рекла је Ђорђева мајка, након читања текста. Годинама се у њему кувала потреба да јој саопшти, па ипак му је недостајала храброст да то што има, каже усмено. Зато је написао то што би рекао и био ту док је читала.
Autor: zilikaka
...
Dragi blogeri, blogerke i ostali sugradjani, naša gošća je jedna super-majka iz Pančeva:
Valerija Jurica
Zvezdana je rodjena 27. 12. 2004. godine.kao zdrava beba. Razvijala se potpuno normalno: progovorila je i prohodala sa godinu dana i igrala se i pevala sa drugom decom. Bili smo presrećna porodica... Sve do novembra 2007. kada je moja Zvezdana dobila prvi epileptični napad. Tada je, polako, za nas počela naizgled beskrajna agonija.
Ali nikada nismo bili sami i on ranije ništa nije pitao. Na trenutke sam se osećala kao đak koji je nespreman došao u školu. Pitanja su počela još
Gosti autori: Shmoo i Nask
Pre petnaestak dana se na jednom od blogova povela diskusija o tome kako izgleda školska godina u toku, imajući u vidu koronu i ograničenja uspostavljena od strane država. S ozbirom da je ovo jedna od bitnih tema smatrao sam da je dobro napraviti jedan poseban blog gde mi ljudi mogli da ostavljaju svoja iskustva, pretpostavljam većinski kao roditelji učenika.
moje najiskrenije saučešće svim dragim prijateljima, oficirima VS, iskrenim borcima za bolju Srbiju, i posebno dragim kolegama iz saniteta, vojnog vazduhoplovstva, i vazdušnih odbrambenih snaga zemlje Srbije, te duboko saosećanje roditeljima i porodicama koji su ostali bez svojih najbližih. najveća naša tragedija su deca koja nam ginu. neka je svim tim ljudima večna slava i neka počivaju u miru.
Golanska Visoravan, Izrael. Ovde, na granici sa Sirijom, dok sa druge strane, na par kilometara od nas besni građanski rat, razmišljam o ustrojstvu srpske vojske. Armiju sam odslužio u sanitetu, između dva rata, bosansko-hrvatskog i kosovskog. O srpskoj vojsci nosim podeljene utiske. Na stranu to što me je kontraobaveštajna služba pratila zbog moje "izraelske veze" - koja se uglavnom svodila na to gde u Tel Avivu može da se pazari gandža, al' dobro; smetalo mi je nešto drugo kod njih.
Kada sam bio klinac jako teško mi je padalo buđenje za školu. Pogotovo što je moj ćale, nakon godina diskutabilnih pokušaja, otkrio izuzetno efikasnu metodu koja me je bez greške dizala iz kreveta ali me je ostavljala nervoznim par sati. Čoveku dosadila ona igra "još 5 minuta" pa je u vreme kad treba da ustanem, dok on sluša vesti radio Beograda, jednostavno odvrtao radio do daske. Mene je to izluđivalo, odmah sam se drao da utiša, ali on mene, jelte ne čuje od buke, jer je u susednoj sobi, pa sam morao da ustanem da iznesem svoje negodovanje. A kad ustanem - ustao sam.
Draga Krugolina, možda ce Vam ovo biti zanimljivo...
Na klinici za neurologiju i psihijatriju dece i omladine u Bg leže uglavnom teško obolela deca od epilepsije i sličnih neuroloških obolenja. To su deca koja su hendikepirana u velikom broju i u fizičkom i psihičkom smislu. Nega je dobra tamo i osoblje je ljubazno i stručno, ali...
Majke, da bi bile sa svojom decom, moraju da overe uput od pedijatra uz preporuku
”Šta si to naslikao?” upita mog sina nastavnica likovnog. ”Vetar” odgovori on. ”Vetar ne može da se vidi” odgovori ona najboljem mladom jedriličaru Srbije i ne znajući koliko ne zna. Imala je ona još sličnih bisera kao, na primer, da trava ne može da bude roze boje, zbog čega ju je moja ćerka prezrela. Srećom, ova akademska slikarka, koja kao da nikada nije videla slike Van Goga, više ne radi u školi moje dece. Deca ne bi smela da budu izložena osobama koje imaju običaj da upotrebljavaju te ”ne može”, te ”nije moguće” i slično. Mogao bi da nastavim u pravcu
Kada izgladni, organizam počinje da se samoproždire. Prvo šećeri, pa masti, pa manje važni mišići, pa tako do srčanog.
Dakle, nema mi druge, nego da se i ja oglasim povodom ove eskalacije nasilja.
Ima li smisla onda pisati o ovome? Hoće li nasilje u Srbiji prestati kada nas se sakupi deset blogera koji će dići glas protiv sve očiglednije degradacije prava na goli život? Koliko nas se oglasilo povodom mogućnosti lečenja dece u inostranstvu? Pa, ništa!!! Nema nešto više ni akcija preko socijalnih mreža. A bolesnih koji nemaju mogućnosti da se leče, nažalost sigurno ima. Ali, zato se preko noći, po kratkom postupku menja zakon, ili uredba, šta li, o nivou aflatoksina u mleku. Samo, nekako ne mogu da sedim skrštenih ruku. Martin Luter King reče otprilike da je početak kraja života kada prestanemo da govorimo o bitnim stvarima. A neposredna fizička bezbednost moje porodice, prijatelja, mene, pa i svih mojih komšija i sugrađana, baš mi se čini kao jako bitna stvar. A, i nekako mi se još živi.