Ovaj krš i lom koji se desio u Beogradu pogodio me je baš onako gadno, najviše zato što se svakim danom suočavamo sa sve eksplicitnijim pojavnim oblicima stanja u kome se Srbija nalazi a ova tuga i opomena od 10.10.2010. je do sada možda nadjrastičniji primer. Iskreno se nadam da grešim kada kažem do sada, bojim se da ćemo videti još koješta. Eto i taj datum, sa tim desetkama,
Moj sin je kao klinac od četiri, pet godina, na izlizano, ordinarno, uobičajeno pitanje baba, deda, stričeva, ujaka i ostale nam uže i šire rodbine i prijatelja: Šta bi voleo da budeš kad porasteš?, odgovarao: Kad porastem, biću Baja Patak.
Dete bilo vizionar! Ukapiralo još pre trideset godina da je biti Tajkun, najbolje od najboljeg što se može biti u, tada još SFRJ a sada u Srbiji. Smejali se mi i rodbina,
Gost autor - Ender
Srbija brate.....svi muski-potentni.....nema tu mesta za pesovane,gejeve i ostale dupelisce..Stojis ispred prodavnice i cevcis pivo...pljujes i pusis...cigaretu naravno....zvizdis za zenama...poneku neopreznu pljesnes po dupetu.....ali samo ako te drugari gledaju....posle trcis za njom iza coska da joj se izvinis....pa popijes samar....al nema veze...samo zarezis i opet si macho.....kuvanje ?-Ma daj.....to je zenski posao....da pere,pegla i kuva.....ja sam ponosni predstavnik muske populacije....meni je Bata Zivotinja uzor...jos od kada je rekao "Sad cu da te karam
Posle testa iz matematike, ćerka je došla kući sva usplahirena. Ona je, inače, odličan đak i dobar matematičar i na ivici suza rekla nam je: „Ja sam se ovoliko spremala i vežbala, a testovi su mogli da se kupe za 1.000 dinara". Supruga i ja nismo joj verovili i ona je, da bi nam dokazala da govori istinu, nabavila testove. Interesantno je i to da su joj preko društvenih mreža drugarice slale zadatke da ih reši, a ispostavilo se da su svi ti zadaci bili kasnije na testu.
Poštovani auditorijume zbog prevelikog interesovanj najšire javnosti odlučio sam da vas počastvujem mojim prisustvom na blogu. Tim povodom sam se pomirio sa pentijumima i ostalim tastaturama, završio kraći kurs opismenjavanja i pojeo pljeskavicu sa nekolicinom priloga kako bi dao najbolje od mene a i sebe. Od sada me možete pitati sve što vas interesuje vezano za život i slične fenomene. Prepisivaću recepte na crno, deliti blanko dijagnoze i uzimati mito u vidu prasećeg pečenja, naravno.
Shvatite ovaj blog kao malu ilegalno-elektronsku ordinaciju ( ako
Mali prilog priči "Kuda ide naše društvo / školstvo / roditelji / deca "
Branka Blek Rouz šamarala dete
...i, treba li ova vest baš ovako da bude naslovljena ?
Treba li suditi ovoj ženi? Prekršajna? Ok? Možda krivična, ipak - striptizeta je u pitanju ?
Šta će biti sa malim siledžijom koji je, jadan, dobio po tintari ?
...u četiri ruke, za klavirom, kleinemutter i bocvena...
Od trenutka kada roditelji posumnjaju da nešto nije u redu sa zdravljem njihovog deteta do dijagnoze i lečenja je dug (i neizvestan) put. O ishodima ne vredi ni razmišljati. U sistemu koji je trom i prepušten savesti pojedinca, a pravilno ispunjen papir bitniji od osećanja i dostojanstva pacijenta i njegovih najbližih, pravi je uspeh da išta funkcioniše.
Na tom putu od saznanja, dijagnoze, mirenja sa okolnostima i hvatanja u koštac sa samom bolešću i zdravstvenim sistemom koji vas sapliće na svakom koraku (ne nestručnošću nego upravo organizacijom posla) roditelji su manje više prepušteni sami sebi, svojim mentalnim, obrazovnim i materijalnim mogućnostima. Pa ko koliko može i ume.
I to je nedopustivo.
-Срећан Божић тата!
-Колико пута да ти причам, једва чујно је рекао отац...каже се Христос се роди.Ваистину сине, ваистину се роди.
-Никад ниси хтео да слушаш шта ти говорим, наставио је испрекидано правећи паузе између речи.Ниједан савет, ниједну сугестију ниси уважавао...