Pošto me muž već danima vara sa Urošem Voždovcem i Ubuntuom, a maloletni sin crta obešene babe (čitaj: visibabe), spadoh na pomaganje kćeri mi za takmičenje u znanju o Crvenom krstu. Ona, dakle, ima vrlo egzotičan ukus kad su takmičenja u pitanju. Ništa srpski i matematika i ostala boranija. Prošle godine se dva meseca spremala za takmičenje Mladih vatrogasaca, ali se razbolela dva dana pred sam dogadjaj. Domar (coach) me zvao sav očajan - E baš šteta, ona mi je bila okosnica tima. Jaka je! Može dve pune kofe odjednom da nosi!
Elem, kad je
Jedan te isti. No, deca, kao što isti crtani gledaju sedam dana zaredom, po tri puta dnevno, tako hoće da idu u isti cirkus.Valjda ih smiruje ideja da je bar nešto isto, u svetu koji se neoprostivo brzo menja pred njihovim malim očima.
Svake godine je šatra sve manja, i sve je manje cirkuzanata, i posetilaca...šteta...i olinjalih životinja...to baš nije šteta.
Karte su neoprostivo skupe (za nas posetioce) i neoprostivo jeftine za njih...prave umetnike. Ja bih uvek više platila cirkuskog artistu nego glumca u reklami za uloške. No, ja o parama inače nemam pojma, pa zaboravite.
Išli smo sinak i ja.
Prvi put sam živeo u Engleskoj početkom osamdesetih, radio u londonskom ofisu jedne jugoslovenske firme. Mlad , lep, lepe parice, plaćen stan. Uživanje.
U Englesku sam drugi put otišao da živim deset godina kasnije, u Aprilu ’92 . Ovaj put je bilo drugačije. Živeo sam u sobici iznajmljenoj od jednog izbeglice. Da pojasnim, izbeglička porodica ( muž, žena, dvoje dece) su dobili stan od Engleza
Пре 5-6 година присуствовао сам једном стручном усавршавању (популарно, семинару) за просветне раднике под званичним називом „Креативни рад са ученицима на превенцији злоупотребе психоактивних супстанци."
Čitam da su Ministarstvo kulture i Savet za populacionu politiku (šta god to bilo) izabrali slogane koji bi trebalo da podstaknu rađanje u Srbiji.
Prvo mesto
Miran subotnji dan, negde oko 1 popodne. Čovek i žena izlaze iz zgrade u bloku pored "Piramide", sedaju u kola i malom, ne baš prometnom ulicom kreću u posetu. Nakon stotinak metara, otac i majka u svojim tridesetim i dečak od oko 5 godina hodaju ulicom, lagano, klaj, klaj. Vraćaju se iz kupovine.
Čovek im svirne da se sklone. Otac se okrene i opsuje vozača. On zaistavi auto, izađe i kaže:
- Pa, dobro bre, zar baš morate po sred ulice? I još me psuješ.
Pre 4 dana, svetske novinske kuće objavile su vest da je "Iračanin Nadžim al Anbaki ubio svoju 19-godišnju kćerku Šalu kada je otkrio da ju je regrutovala Al Kaida kako bi bila bombaš samoubica".
Ruku poluspuštenih a raširenih u nekakvom čudnom grču, kao revolveraš pred obračun, opako džonvejnovski; nogu koje prate taj luk (look) - poluraširene, u stavu i u hodu; pogleda kroz blago spuštene trepavice sa polupodignutim obrvama i nekakvim beštečkeevoinženjera osmehom - moj Đejms the fakin Nmosmaraš Din ode na malu maturu.
Š'a reći?
Srdan
Bogdan
Radovan
Jovan
Mijuško
Boško
Mijuško
Pop Mirko ( 1717. godina)
Pop Luka
Pop Vuk
Petar
Zelen
Stanoje
Blagoje
Radoje
Petar
Branko
Srdja
I moja