Mali prilog priči "Kuda ide naše društvo / školstvo / roditelji / deca "
Branka Blek Rouz šamarala dete
...i, treba li ova vest baš ovako da bude naslovljena ?
Treba li suditi ovoj ženi? Prekršajna? Ok? Možda krivična, ipak - striptizeta je u pitanju ?
Šta će biti sa malim siledžijom koji je, jadan, dobio po tintari ?
искрено, горње стихове сам певао више пута у животу. а и "судијо кретену, јеб`о сам ти жену" и "носи говна напоље" (док неког "повређеног" на носилима спорим кораком носе до ивице терена где ће он одмах скочити на ноге лагане и потрчати натраг у игру којој је одузео пар секунди превијајући се). осећам потребу да нагласим да сам увек тако нешто певао из зезања, не мислећи озбиљно. ово говорим, не због судијине жене коју нити сам видео, нити сам јебао већ згађен контекстом у којем сам скорије чуо насловну строфу.
а контекст је следећи - дечија утакмица (небитно је који је спорт у питању, небитно је годиште деце - далеко је испод тинејџерских годишта) а "навијачи" који су тако здушно "пружали подршку" су наравно - родитељи. или боље рећи "родитељи".
Ma šta se danas po svetu dešavalo, vest dana će biti da su Barsin lepi Pike i još lepša Šakira dobili prvenče. Prvo, pa muško. I dali mu ime – Milan. »Baš lepo, kraljsko ime«, što bi rekla moja prababa Darinka.
Tim povodom su, koliko odmah, internetom zaokružile priče da je Šakirina baba po ocu zapravo Makedonka i da otud dadoše detetu slovensko ime, kao i da Inter već sprema ponudu za tatu Pikea. Kako god, ono što je sigurno je da je već tokom prvog, naglavačkog plača mali Milan odmah upisan u Barselonin klub...što iz moje memorije sećanja evocira neprijatnu epizodu u kojoj su učestvovali Žmu, FCBarcelona i Mali Sin.
Dragi prijatelji,
Juče su objavljene prve četiri priče koje su pristigle na naš konkurs.
Tema decembra je, da podsetimo, Kada sam prvi put ugledala svoju bebu.
Priče koje smo objavili:
1. Četvrtak
2. Ljubav je tvoje srednje ime
3. Priča o mojoj mrvici
4. Kada sam prvi put ugledala svoju bebu
Moj gost danas: naš mladi blogokolega pocetiodsebe
Par uvodnih reči
Namera sa kojom se upuštam u pisanje ovog članka je da započnem raspravu na temu budućnosti dece u Srbiji ako se pogleda okruženje u kome odrastaju. Naime, već sa ovih malo leta, previše negativnog vidim da mogu dozvoliti sebi ono što većina ljudi u ovoj državi sebi dozvoljava tokom poslednjih pola veka - da pustim da se stvari oko mene od direktnog značaja za moj i život moje porodice dešavaju bez ikakve kontrole.
Moj sin je kao klinac od četiri, pet godina, na izlizano, ordinarno, uobičajeno pitanje baba, deda, stričeva, ujaka i ostale nam uže i šire rodbine i prijatelja: Šta bi voleo da budeš kad porasteš?, odgovarao: Kad porastem, biću Baja Patak.
Dete bilo vizionar! Ukapiralo još pre trideset godina da je biti Tajkun, najbolje od najboljeg što se može biti u, tada još SFRJ a sada u Srbiji. Smejali se mi i rodbina,
...Ocekujem da mi se deda, koji inace u svojoj 83coj ima puno planova za buducnost, pojavi kao honorarno zaposlen u Majkrosoftu.
Mama, inace, ne govori dobro engleski, nego ruski. mozda ne bi bilo lose da joj se Gugl nasetuje na ruski, da se ne bi iz neznanja uvalila u probleme, radosno kliktajuci na razne opcije misleci da dolaze od deteta u inostranstvu? Parental control... Pre neki dan sam joj za frenda predlozila jednog mog druga iz osnovne skole kog je ona obozavala, a i on nju, samo na malo drugaciji nacin, do te mere da je se zivo seca kao dobre ribe iako je poslednji put video
Rodio se kao plod desetogodisnje zudnje. Jos dok je presrecna majka brisala suze, babice se posvadjale.
Svaka vukla na svoju stranu a zna se: Puno babica, kilavo dete.
Svako je tu imao svoj racun; dok su se racundzije obracunavale, dete nije imao ko da nahrani; uskoro su poceli da se utrkuju ko ce da ga sahrani, kad je sklonjen onaj sto je hteo da ga brani.
Oni koji su u to dete polagali velike nade sad moraju da se nadaju da majka jos moze da rodi.
A i majka mora da bude svesna da ce biti samohrana i, pre svega, mora da dobije odgovor na pitanje:
Ko
Objekti prosvetnih igara su konačno krenuli u škole. Roditeljima je svanulo, a su kuće ostale u tišini. Nema glasnijeg zvuka od onog koji se ne čuje, i kojim odzvanjaju prostori koje su do maločas naseljavala deca. Naročito raspuštena, ona koja preko leta zaborave da škole postoje kao takve, da će ikada opet otvorene biti, verujući da je leto ona debela roze žvaka koja može da se rastegne duže od dužine ruke i onda kao tanka, lepljiva vlas namotava na prste do beskraja.
Da nje nije bilo - ne bi bilo ni ovog blogera.
Dok sam čitao tekst o tome kako se snalazi jedna žena u vrtlogu muškog biznisa,poželeo sam da moja , tih dana očekivana, ćerka bude baš takva. Samo takva, nezavisna, borbena, bez dlake na jeziku. Ta misao me je hrabrila da se suočim sa realnošću u kojoj ću morati da živim kao roditelj ženskog deteta sa svim posledicama koje ta činjenica nosi.