"Mozak je organ za preživljavanje, a čovek je biće za hodanje"
Pronadjoh na mreži lepo predavanje na temu: "Koje igre usporavaju ili oštećuju razvoj dece, a da toga nismo svesni", pa reših da ga podelim sa vama.
Ema Goldman: Slobodna ljubav? Kao da ljubav može biti išta drugo osim slobodna! Muškarac može da kupi pamet, ali svi milioni na svijetu nijesu uspjeli da kupe ljubav. Muškarac je potčinio sebi tijela, ali sva moć ovog svijeta ne može da potčini ljubav. Muškarac je potčinio cijele narode, ali sve njegove vojske ne mogu da potčine ljubav. Muškarac može da okuje i ograniči duh, ali je potpuno nemoćan pred ljubavlju. Visoko na svom prijestolu, sa svim svojim sjajem i pompom koja se zlatom može kupiti, muškarac je ipak samo siromašan i očajan, ako ga mimoiđe ljubav. Ali, ako ljubav postoji, i najsiromašnija kuća sija toplinom, puna je života i boja. Tako ljubav poseduje čarobnu moć da od prosjaka napravi kralja. Da, ljubav je slobodna i ne može da egzistira u nekoj drugoj atmosferi. Kada je slobodna, ona se daje bezrezervno, u velikim količinama i potpuno. Svi zakoni zasnovani na statutima, sve sudnice ovog svijeta, ne mogu da je iščupaju iz korijena. Ali, ako je tlo sterilno, kako brak može da dâ plodove? To je kao poslednja velika i očajnička bitka prolaznog života protiv smrti. Ako se ikada ostvari istinsko drugarstvo i postigne jednakost među polovima, onda će ljubav, a ne brak biti ona snaga koja je dovela to toga.
Ovaj blog je odsviran u šest ruku.
Par ruku kleinemutter, par Jelice Greganović i par mojih.
Poznajem jednog Dečaka. Dečaka koji voli sve ljude. Koji najviše
Premijera njenog dramskog komada u Diseldorfskom pozorištu
...koja bi izrazila...
Nije o mleku, dosta je mleka. Ovo je o hrani.
Juče se u 13,05 na Velikom Ratnom ostrvu ispilio prvi orlić, ljubi ga strika :)
Edit: Dva dana kasnije se ispilio i drugi mladunac.
A vi imate i direktan prenos iz gnezda na jutjub nalogu Gradskog Zelenila koje upravlja rezervatom VRO (nešto mi ne ide ovo s videom, pa evo i ovde linka https://www.youtube.com/watch?v=fyDwbHuw1fE&feature=player_embedded
ili ako su opet menjali link, u search: orao belorepan veliko ratno ostrvo 2017 ):
Gradska uprava Grada Beograda
Sekretarijat za obrazovanje
Sektor za inspekcijski nadzor
Kraljice Marije br. 1
11000 Beograd
Novi Beograd, 12. februar 2011.
Predmet: Javnost rada Školskog odbora
Poštovani,
Član 82 Statuta Osnovne škole "Mladost" (Novi Beograd, Gandijeva 99) garantuje javnost rada Školskog odbora. Međutim, prilikom pokušaja da steknem uvid u rad Školskog odbora, naišla sam na probleme koje bez vaše pomoći nisam u stanju da rešim.
Bašta porodične kuće u Beogradu. Majka, otac i sin - čovek u svojim ranim četrdesetim u višednevnoj poseti roditeljima. Neobično toplo prepodne. Sede u trščanim stolicama, u senci, kao u ruskom romanu. Čitaju novine, svak svoje.
Sin: Čudno ovo vreme. Tek jedanaest sati, a omorina. Sve mi se manta.
Mama: Ti si na mene. Imaš nizak pritisak, Oćeš opet da ti izmerim?
Sin: Nema potrebe, mama. Samo mi dolij još malo kafe, molim te.
Otac kao glava porodice ima prvenstvo nad
Za one koji ne znaju ko su Backstreet boys, to je grupica umetnika koji su pre jedno deset do petnaest godina bili dečaci pa im je ostalo ime. Sada njihovo muziku slušaju dvanaestogodišnjaci i petnaestogodišnjaci. Deca tog uzrasta, inače, ne mogu sama na koncert.
Naseo sam. Prvo sam pomislio da ih pustim same. Posle sam, potpuno neiskusno,
pre svega, izvinjavam se što štancam toliko tema jednu za drugom, ali naišao sam na ove prelepe misli od lepih ljudi, pa je mislim okej da budu ovekovečene, a i za ljude iz Rasejanja koji možda nemaju toliko vremena da prate našu štampu (i ono što mogu je, pretežno, odlika bede u kojoj naš nesrećni prostor prebiva - beda, no možda vodeća u zaslugama što na našim prostorima obitavaju i postoje ovakvi brilijanti duha).
Nisam Jugosloven. Srbinče sum, što bi rekli moji drugari Makosi, iz zezanja. Rođen sam u Srbiji, žena mi je Srpkinja i deca su mi Srpčad. Vaspitavan sam sa svešću o pripadnosti državi Srbiji i srpskom nacionalnom korpusu (ovo je išlo do te mere daleko da sam se pokačio sa rođenim dedom, kada sam odlazio u Izrael, oko toga što idem da služim pod drugom zastavom, u tuđoj zemlji). Poštovao sam Jugu kao neku uopštenu državu svih naroda, ali nije mi bila sada ne znam koliko prevashodno bitna. Bitnije mi je bilo to što sam svoj identitet shvatao kao srpski. Mi smo bili generacija koja je, nekako, bila najmlađa svesna u momentu kada se na Jugu sručila olovna zavesa. Nedavno sam pričao jednoj mladoj prijateljici iz Rijeke, Hrvatici, kako smo, tog dana kada je došlo do sukoba u Pakračkoj dolini - beše li avgust 1991.?; mi sedeli, celo društvo iz gimnazije, u stanu s pogledom na hercegnovsku uvalu. S mora je dolazilo, doslovce, crnilo i oluja se nadvila nad taj dan, nad vesti s crnogorskog državnog radija, nad Gdanjsk 80-e i Azru na gramofonu u pozadini, nad našu zemlju i na naše živote. Osećali smo da je taj mrak koji je s jugom došao tog dana - nalik na crna nevremena koje Riječani i Kvarner poznaju; na neodređen način došao da zauvek ostane u našim životima.