Priđi, molim te. Želeo bih ukratko da ti ispričam nešto.
Pre nekoliko dana sam video čoveka. Nosio je crnu jaknu sa kapuljačom, navučenom preko glave, neke tamne pantalone ili trenerku i, kako sam još mogao da primetim, crne, kožne, poluduboke cipele. Nisam mogao da mu jasno vidim lice, ali znam da je imao kratku crnu bradu, da, imao je crnu bradu, i to je isprva bio jedini detalj koji sam mogao da uočim. Ljude najpre posmatramo u lice, zar ne? Ne pitam tebe, pitam sebe. Ali, slobodno i ti možeš da odgovoriš. Mislim da sam oduvek nosio tu odvratnu naviku da čoveka
Odmah da se razumemo, ovde neće biti reč o onom tvom Novaku, na kojeg, da, ti misliš, nego o novaku, nekom drugom. Zaboravi.
Ponekad, složićeš se, postavljaju nam glupa pitanja, na koja uspevamo da odgovorimo jedino tako što ćemo odgovoriti jednako glupo, možda i još gluplje, nebuloznije. Onaj koji nam postavlja takva pitanja, gledajući sa naučne strane, hoću reći, obično je....... zalutao sam. Izgubio sam osnovnu misao kojom sam hteo da ti, verovatno nešto sasvim nevažno, kažem, jer da je bilo od neke veće važnosti, ovo se sigurno ne
„... noć je ušla u nas
i nasa srca su prazna
ali ne, sve je ružan san
jutro će promijeniti sve..."
Ako, u svetu u kome jesmo, nestane pojam pravde, istine, časti, poštenja, ljubavi... u svom izvornom obliku, šta će od tog sveta ostati? I kakvog smisla i razloga može čovek pronaći, da u tom i takvom svetu o(p)stane?