Evo ga blog-terenče koje nije zaključano, da kolege mogu da pišu o čemu god hoće, svi su dobrodošli, to se podrazumeva, sem Bobića. Dobro, zezam se, i on je dobrodošao.
7:1 - kada Vlada sedmostruko plati ono što nam je oduzeto
Potpuno je ispod radara prošla još jedna fantastična pobeda naše Vlade u rangu one daleko poznate od 5:0. Sada je rezultat još luđi i iznosi 7:1 ali ne za našu zemlju. Ovaj rezultat ima veze sa ukradenom ili pak otuđenom stranicom iz najvrednijeg srpskog rukopisa - Miroslavljevog jevanđelja koje je 2005. godine upisano na UNESCO listu ‘’Pamćenje sveta’’.
Malo je poznato da je iz našeg najstarijeg ćiriličnog rukopisa i spomenika srpskog književnog
Ispred Histofiziološkog instituta, tamo negde sedamdeset šeste, stojimo Dubravka Jovanović i ja, pred vežbu, i razgovaramo i tome zašto se pop muzika tako zove.
Ja tvrdim da to pop znači prasak, eksplozija, a Dubravka kaže da može i to, ali da ona misli da je pop skraćenica od popular…
To je bila uzgredna tema, u stvari smo se dogovorili da joj vratim knjigu o Staljinu Roja Medvedeva koju mi je dala na čitanje, što ću ja i učiniti par dana kasnije i tom ću prilikom upoznati jednog od budućih članova Idola.
Ko je ustvari (bio) Tito? Šta je uzrok zbog kog se, makar kada je o istorijskim podacima i svedočenjima reč, pravi Josip Broz u tolikoj meri razlikuje od stvorene/kreirane predstave o njemu? Da li ste se dok ste čitali, ili, možda, pisali grafit: Bravar je bio bolji..., ikada zapitali: kako je moguće da jedan, u suštini autoritarni vladar u svesti onih koji ga podržavaju ni tri decenecije nakon smrti i dalje nije značajnije izgubio na „svežini" i harizmi?
Po Rastku Močniku, sve navedeno moguće je zbog činjenice po kojoj Tito jeste mnogo više od političkog fenomena; on je svakako masovno-psihološka pojava. Za tako nešto, po Močniku, nije bila dovoljna samo politika: potrebno je bilo još nešto - potrebna je bila umetnost. Umetnost Josipa Broza se zove TITO. U mnogo većoj meri nego što je to bio slučaj sa političkim i(li) ideološkim - Titov kult bio je vizuelni kult koji umnogome ima sasvim autentična ishodišta.
AleXandar Lambros
Joj, krasno i divno kak se samo volimo. Al meni opet nešto neprijatno. Sve se pribojavam istrčaću se s nekim neprimerenim komentarom. Tipa, „a sad nismo barbari, sad smo prijatelji stari", ili „da li bi ovakva ekstaza bila u Hrvatskoj za Miki Jevremovićem, recimo?". I on beše neka velika jugoslovenska zvezda, zar ne? Ili „čekaj, zar ne beše ona srala žestoko, još se sećam onog njenog nastupa sa Nenom Kunijević na francuskoj TV?". Al, ćutim, ne mogu, da mi neko ne pomene Srebrenicu, nemam stvarno tih nerava.U zivotu jedne osobe postoje dva prelomna momenta, prvi kada odluci kako ce da se odnosi prema samom sebi, a drugi kada odluci kako ce da se ophodi prema drugima. Neko te momente iskoristi kako treba, neko kako ne treba, a neko jednostavno nije u stanju, u evolutivnom smislu, da uopste i dosegne do artikulacije ovih izbora. U tu poslednju kategoriju spadaju antikomunisti.
Antikomunizam, povrsni ce reci, je OK sam po sebi. Sta mu fali? Komunizam, sto je dokazano milion puta (i sto je tacno) ne valja, pa po srednjoskolskoj (nizih razreda!) logici sledi da antikomunizam mora da valja...
Slika 1. Srđan Šaper i ja idemo Bulevarom Revolucije. Pevušimo melodiju jedne nove pesme. "Isus je naš maj", je deo teksta pesme od koga u tom trenutku imamo samo to i još par reči. Na isti način nastala je i "Zašto su danas devojke ljute", godinu i nešto ranije. Samo, tada smo hodali od Slavije ka Kalemegdanu. Problem je kako onemogućiti da se pesma nastala u hodu zaboravi. Predložim da odemo kod Ljudmile Bećković na Konjarnik. Ona ima klavir, zna note i zapisaće nam. To i uradimo iste večeri. Ljudmila nam zapiše. Još uvek imam negde taj komad hartije. Tako nastane prva od pesama s ploče "Odbrana i poslednji dani".