„Ja mogu da živim taj svoj malograđanski život samo okružena ljudima koji shvataju moju prirodu i mislim da je to nešto najlepše što postoji. Ubila bih se kada bih se komotno osećala u ovom svetu. Da pripadam svemu ovome jednostavno bih sebe prezrela na svaki način.“
Sa Biljanom Srbljanović nakon poslednjeg izvođenja komada „Nije smrt biciklo da ti ga ukradu“ u ovoj sezoni – o generacijama i svemu što među njima traje
Milan
Vest o smrti Dejana Stankovića je odjeknula taman toliko koliko smo evoluirali, a evoluirali smo malo.
Dok sam tih dana boravio na (za mene) pokojnom Tviteru, Dejana sam branio kao kerber od napada raznih budala. Nikada nije reagovao na moje komentare jer je bio prekulturan da se upusti u takve diskusije.
Ni blog B92 se nije proslavio. Nekoliko komentara starih blogera i to je to.
Komentari na glavnoj strani B92 vesti bili su u fazonu:
"Dobro da nije onaj Deki."
"Ko je bre ovaj čovek? Šta je napisao? Šta je ovo "Tiago" između imena i prezimena?
London
That no shoes or boots with spikes or sprigs be allowed
je bilo jedanesto pravilo, od dvanaest, malo čudno ali ko zna kakve su sve invencije viđene od tadašnjih boksera u nastojanju da dotuku protivnika . Nova pravila je sastavio sportski vizionar John Graham Chambers 1865 godine u cilju boljeg organizovanja boks mečeva, a koja bi takođe omogućila fer borbe, prijatnu nedeljnu zabavu i klađenje džentlmenima koji su do tada gledali iscrpljujuće borbe golorukih boksera.
Pod patronatom devetog Marquess of Queensberry-a, godine 1867 (deveti je po Biritanici, a na drugim mestima jedva osmi), ova pravila su predstavljena u Londonu i zamenila su London Prize Ring Rules koja se pominju još od 1743. Markiz je voleo sport i u nedostatku sparing partnera propustio bi sopstvenog sina kroz šake. Neki kažu da je bio i mekane duše pa je Oscar Wilde-a radije poslao u zatvor na dve godine nego da ga prevaspitava na ulici kao svoje potomke.
Beleženje Arhitekture u rudimentarnom, sažetom obliku, bez pisaljke već putem zašiljenog komada tvrdog kamena, započeo je Praotac po useljenju u svoje prvo pokriveno stanište. U pećinu. Nije tada još stigao do bilo koje azbuke, zato je bio skučen i veoma ograničen, sa minimalnim mogućnostima, u načinu ostavljanja pisanog traga o tadanjim arhitekturalnim događajima. Ipak tragova zapisa je bilo, bilo je crtanja ritualnih scena po zidu pećine što se smatra kao autentični prvi zapis o postojanju, o začetku civilizacije a ovde se sa obzirom na temu može reći da su zapisi i o arhitekturi.