Almost
"Ta ja nisam hteo
ništa drugo
nego da pokušam proživeti
ono
što je
samo od sebe
htelo
da izbija
iz mene.
Zašto je to bilo tako mnogo teško?"
...
Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je shvate, i da je tako predstave kao da je bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakome mestu. To ja ne mogu, kao što to uopšte pesnici ne mogu.
Otvaram izložbu VAŠIH omiljenih omota muzičkih albuma.
NOTE: zamoljavamo vi da kao ilustracije vaših najdražijih naslovnica nosača zvuka ( a ne naslovnica najdražih nosača zvuka ) kačite slike, a da se za dodatno podcrtavanje muzikom služite linkovima, kako blog ne bi ponovo zatrokirao kao onda sa basovi.
zafaljujemo
U vreme boje novca, obojenih revolucija, boja prijateljstava i magije, boje vremena, ... boje po potrebi, srećne su postale boje koje mogu da se pohvale i sa nekoliko nijansi sivog, tačnije one što su pobegle od crno-belih, što jedan UK filozof kaže, „echo-chambers" društvenih mreža, u kojima jeka polako utiša, čega god da se dotaknemo, da bi donela izolovanu crnu, pa izolovanu belu, dal neke političke korektnosti ili nekorektnosti, slobode ili neslobode, duhovnog imanja ili nemanja.
Boja je i velika tema u filozofiji, našem „senzacionalističkom" shvatanju realnosti, kome je do Maksvela i sličnih, iako je uvek lepše pomisliti kako je ona tu da bi nam preko umetnosti ponudila nešto puniju od pune slobodu koju onda koristimo kao put u sledeće, više slobode, otkrivanje uvek novih niti sa kojima smo na tu realnost „nakačeni", ili niti koje smo povukli ali nismo uspeli da pokidamo kako smo pokušali da iz te realnosti iskočimo.
Prust kaže da naše svakodnevno iskustvo, gde sve iščezava u prošlost i nikad ne znamo šta će se sledeće dogoditi, ne može da nam pruži osećanje realnosti, a ipak mi to iskustvo zovemo realni život. U svakodnevnom iskustvu, svi smo mi u položaju psa u biblioteci, okruženi jasno vidljivim svetom punim značenja za koji ni ne znamo da postoji. (N. Frye)
Za površnog
Architecture in Yugoslavia 1948 -- 1980
Exhibition open July 15, 2018, through January 13, 2019.
Kao što reče Radovan onomad - "To je istina ali to su mi amputirali!" - i ministar kulture Srbije Bratislav Petković kaže da je njegova izjava o poželjnoj patriotskoj kulturi izvađena iz konteksta ali je aktuelna i korektna.
I šta još kaže ministar Petković?
Ovih dana razmišljam o muzejima, izložbama, slika, fotografija... Počelo je sve lepo, jer mi na pamet bila izložba fotografija Českih majstora iz 20-og veka koju sam posetila u Bonnu u muzeju Art and Exhibition Hall of the Federal Republic of Germany . Divne fotografije.
A onda sam se setila jedne fotografije Kevin
Srpska srednjovekovna istorija prilično je škrta sa podacima kada su u pitanju žene koje su je delimično oblikovale. Narodno, usmeno predanje je još škrtije i prilično neobjektivno. U usmenoj tradiciji veoma je bilo živo, (i lepo) sećanje na Oliveru, Lazarevu ćerku, udatu za Bajazita. Njena žrtva bila je za to vreme sasvim uobičajena i manje-više nije čak ni imala drugog izbora. Njena sudbina bila je na koncu nesrećna jer je i pored velikog uticaja koji je imala na odnose Imperije i Srbije, poštovanja u okruženju i nesumnjivo raskoši, podelila tešku sudbinu svog muža. No, ovo nije priča o Oliveri. Nije priča ni o Irini Kantakuzin, ženi Đurđa Brankovića, koju je predanje ovekovečilo u slici Proklete Jerine zarad čijeg hira se gradi velelepna tvrđava.
Ovo je priča o Mari Branković. Ko je Mara? Zašto je Marina sudbina zanimljiva? I još zanimljivije zašto je Marina sudbina zaboravljena i skrajnuta? Zašto o njoj ima više podataka na stranim jezicima, nego na našem? Da li se iko od vas seća da ju je ikad pomenuo neki profesor istorije, ma kad da ste je učili?