gost autor: odsutan zbog emotivne utučenosti

 

 

 

Ispadanje Rejvensa iz Baltimora, njegovog omiljeniog kluba, iz Play Offa, i to porazom u posljednjem kolu, preciznije u posljednjem napadu, od tima kojem ta pobijeda ništa nije značila (Sinsinati Bengalsa),  potpuno je demoralisala Stefa, tako da ću ovaj uvodnik biti primoran sam da napišem.

Objavljeno Saturday, 13. October 2012. Ovaj tekst objavih 2012 godine pa sada opet da ga ponovim jer eto nje će opet biti medju nama u Muzeju savremene umetnosti … a hteo sam onda da kažem, sada i ponavljam, da sve to sa njom i promocijom ovde u Beogradu nije fer prema atleti Aleksiću, zaboravljenom sasvim a koji je daleko pre nje činio isto i čisto, bez pompe i nadodataka o tome da je to umetnost ... on je to radio da bi preživeo ... 

 

Nikada nisam razumevao taj moj poriv da sakupljam razne isečke iz novina, stare fotke, neke beleške koje se ne mogu više pročitati i to sve strpano u staru kutiju za cipele pa onda sa vremena na vreme zaronim u tu hrpu, pola bacim a drugu polivinu oper vratim unutra, niti znam zašto sam ono bacio a drugo sačuvao ali tako je to oduvek. Pre neki dan nađem isečak iz nekog stranog časopisa gde je slika Marine Abramović kako u nekom njujorškom muzeju sedi a preko puta nje neka osoba pa se gledaju dugo oči u oči i to je veoma važan umetnički čin sa obzirom da je u tako respektabilnom muzeju instaliran a i piše da ona ostaje a oni sa druge strane se menjaju, posle sam se setio da je prošle ili već neke godine u silosu Žitomlina bila njena fotka gde sedi na belom konju, držala je belu razvijenu zastavu objavljujući verovatno predaju mada je delovala kao da predvodi iako iza nje nije nikog bilo. Nekada, kada bejah mlađi gledao sam njene performanse sa žarom misleći u sebi – u ali im je j….. kevu a kad me je drug pitao zašto tako mislim rekao sam mu da ništa nije razumeo i da je bolje da odemo na pivo jer on za drugo i nije, tako je to bilo jer i ja nisam baš njene gestove kapirao. Prođoše godine, pivo više ne prija kao nekad, unuci zvocaju zašto još uvek pušim, neke dijete pritom i onda kad sam našao tu sliku MA i setio se one fotke u Žitomlini počeh da mislim o njoj, a dobila je i Trinaesojulsku nagradu od države Crne gore i takođe neku od Karića ovih dana, odoh na Wikipediu (the free encyclopedia) da proverim da li sam to sve nekada razumeo, zbog čega sam mislio da ona j… kevu svetu i poretku svetskom svojim delovanjem. I nađoh da piše o njoj:

Muvam se pešaka po LA, pipl iz automobila usporava da vidi to čudo od čoveka koji hoda, pešači po LA! Verovatno su mnogi ako ne i većina, mislili da sam lud, frik neki. Svakih pola kilometra zastanem i pripalim dugi Lucky i nastavim. A ono se protegloooo i oteglo! Čak ni trotoara nema svuda pa idem uz ivicu puta, trube mi, okrećem se i s osmehom na licu im odmahujem. Posle nekoliko kilometara naiđem na kafe bar, ima i baštu sa suncobranima. Ulegnem, sednem, ne, pre nego što sam seo, uđem i priđem šanku, kad ono veliki automat za espreso. Obradujem se onoliko!

   Naos predstavlja centralni prostor grčkog hrama okružen zidovima u kojem se obično čuvala skulptura božanstva kojem je hram posvećen a takođe predstavlja i naziv instrumentalne kompozicije koju su pok. Laza Ristovski (1956-2007) i Saša Lokner izdali na svom zajedničkom istoimenom albumu iz 1994. godine. Oba muzičara zaista nije potrebno posebno predstavljati a budući da mi je nedavno naš bloger Maksa poklonio izuzetno zanimljivu knjigu novinara, pisca i bubnjara Ivana Ivačkovića "Kako smo propevali - Jugoslavija i njena muzika" (peto izdanje, Laguna, 2016.), koja je osvojila nagradu "Desimir Tošić" 2013. godine, citiraću samo kratku slikovitu Ivačkovićevu ocjenu Laze, s kojom se u potpunosti slažem, preuzetu iz poglavlja posvećenom Bijelom Dugmetu: "Pokojni Ristovski, jedan od najboljih i najpopularnijih jugoslovenskih klavijaturista svih vremena, tada [1976. godine] je bio član kragujevačke grupe Smak."

Dugujem izvinjenje uredništvu sarajevskog "Oslobođenja" jer sam letos umesto njima dao prioritet jednom nedeljniku a oni su na najbolji način propratili ovogodišnji Nišvil.
Moj saradnik Ćira je pak letos uživo pred tv kamerama pocepao primerak "Narodnih Novina" (jedinog niškog dnevnog štampanog medija) rezigniran što godinama ne objavljuju da je u Nišu održan jedan

Dok pripremam intervju sa jednim zanimljivim filmskim autorom iz Beograda, evo prilike da objavim jedan stariji, nadam se interesantan, razgovor koji sam vodio sa drugim autorom kratkih filmova iz Barselone koji je originalno u engleskoj verziji svojevremeno obavljen na portalu Q-Sphere u organizaciji našeg dragog blogera Milana Novkovića iz Londona kojem se ovom prilikom i javno srdačno zahvaljujem (ukoliko sam to propustio u našoj internoj komunikaciji) što mi je pružio priliku i ukazao čast da, pored drugih blogera, pišem za njegov portal. Razgovor sam preveo na srpski i prenosim ga uz minimalne korekcije.

INTERVJU: Tonjo Čousa

Tonjo Čousa (Toño Chouza), scenarista i reditelj iz Barselone je prvi gost na Q-Sphere portalu; neki od njegovih ranijih radova poput kratkometražnih filmova "Ljubav" (De L'amore, 2009.) i "Ujutro" (In the morning, 2010.), malih priča o ljubavnim parovima mučenim problemima veze koje su izražene poprilično nervoznim, nesmirenim stilom kamere iz ruke, sa rediteljevim posebnim interesovanjem za stanje svijesti i unutrašnji život protagonista - privukli su moja "umjetnička" čula i zaokupili mi pažnju. Ali ima tu još nešto. Prikaz nezavisne, erotične i sobom zaokupljene mlade žene koja živi sama - iz kratkog videa pod nazivom "Usamljena" (Seule, 2012.), pobjedničkog rada na Evropskom festivalu kratkog filma 2012. godine (Shortfilm European Festival) - upakovan u finu vruću estetiku, daje dijagnozu poprilično hladne prirode materijalistički orijentisanog svijeta u kojem živimo, a poslednji projekat, "Stvari koje nisu postojale" (Things which didn't exist, 2012.) predstavlja kratku, lucidnu i kompresovanu (gotovo slajd-šouovsku) autobiografiju jednog španskog izumitelja čija se životna priča čini toliko nestvarnom da je zaista teško u nju povjerovati.

 

Foto: Anthony Madden

Tena Štivičić

Dobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."

"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."

Stenli Kjubrik

Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.

   Stenli Kjubrik je rođen 26. jula 1928. godine u Bronksu, Njujork u porodici američkih jevreja, austrougarskog porijekla. Njegov otac Žak je bio ljekar tako da je Stenli odrastao u udobnom okruženju srednje klase u Bronksu gdje se i školovao. Kao tinejdžer, polaznik srednje škole Taft, izuzev fizike, nije pokazivao veliko interesovanje za učenje (često je prepisivao tuđu domaću zadaću te je čak pao iz engleskog jezika) i sa veoma lošim prosjekom ocjena po završetku mature nije mogao da konkuriše niti na jedan ozbiljniji koledž da bi nastavio školovanje. Umjesto da radi školske zadatke, nakon što mu je otac poklonio fotoaparat, Kjubrik se kao srednjoškolac samostalno obrazovao na polju fotografije i još je prije mature uspio da časopisu Luk (Look) proda svoje dvije foto-priče i vrlo brzo sa svojih sedamnaest godina dobije prvi posao u Luku kao fotograf u kojem provodi punih pet godina (1946-1951) tokom kojih, oslobođen školskih stega, počinje mnogo da čita po slobodnom izboru i potpisuje preko 300 fotografija od kojih se preko stotinu danas čuva u kolekciji Kongresne biblioteke u Vašingtonu (Library of Congress) a neke od njih, u kojima se prepoznaje izuzetan talenat za pričanje priča i osjećaj za trenutak, mogu da se vide ovdje.