Svi mi koji pišemo blogove imamo po jedan učenički i možda više nego jedan svoj alter-blog-ego. To shvatite kada počnete da pišete blog, a onda posle drugog čitanja otkrijete da to i nije baš ono što ste hteli. Onda naviknete ljude i sebe na određene teme, a sami znate da želite da pišete i o još nečemu što vam se ne uklapa u koncept bloga. Tada je vreme da izgradite svoje drugo (manje ili više tajno) drugo blogovsko ja.
Mene ima na više blog sistema. Na nekim sam se učio, pa sada stidljivo geldam na te početke, ne želeći da ih se više iko seti. Neke sam i sam
Ne podnosim neznani svet, neizvesnost i iza krivine, tihu vodu, spelling check u Wordu, poligrafe i mašine istine, one što bodu, čačkalice i modu, poze i roze, Roze Poze, pozicije i ovlašćenja policije, očekivane abolicije, ablacije i lišće akacije, akcije i lažna sniženja gde se prvo poskupi pa posle cena tek malo snizi, sleazy ljude i neljude, one koji se uopšte ne ljube, cure koje bi se samo ljubile satima, nepozvane na otiraču na kome piše Not Welcome, pogotovo one spremne da stvaraju tenziju, bilo koga na vratima, osim poštara koji donosi privatnu penziju, ili neku knjigu koju sam naručio
Koristim priliku da se ovim blogom oprostim od druženja sa vama. Već neko vreme razmišljam o tome i prethodni događaji su me samo uverili da se ova "zajednica" u suštini ne razlikuje od one koju u stvarnom životu uspešno izbegavam već godinama. I kao što je to u realnom životu, od drveta se ne vidi šuma ili od nekih sjajnih ljudi, ne vidi se "šuma" onih koji svojim ponašanjem i nepokolebljivošću, svojim krutim stavovima i bahatošću, kvare svaki vid normalne i ljudske komunikacije. Realno ili virtuelno, meni to ne treba.
I za kraj, neka slika govori za sebe.
Poštovani čitaoci bloga, ova priča će biti zaključana za komentare. S razlogom. Sve moje priče su lični doživljaji ili doživljaji bliskih mi ljudi, s malo preterivanjai da bi bile zanimljivije. Cilj im je da podele iskustvo, zabave ili zamisle čitaoce. Ne treba mi ni uputstvo za život, ni naknadna pamet. Eto, neka ih ovde, možda neko u njima prepozna i ponešto dobro.
One prve noći su me prebacili na krevet kao džak. Došla sestra, uključila infuziju, prekrila me nekim ogromnim plavim čaršafom i otišla. Ležim na leđima, pokušavam
Када сам једног пријатеља по слободи упитао да ли мисли да је сујетан, одговорио је потврдно и тиме ме веома изненадио. Јер, суједни људи ретко примећују ту своју слабост, а поготово су им непознате димензије њихове сујете. Осећање нелагодности правдају лошим намерама окружења, односно тежњама других да их на друштвеној лествици рангирају ниже него што заслужују. Непрепознавање сујете код других људи обично је оличено у коментрима како неко има незгодну нарав или је безразложно агресиван. Психолози кажу да у основи оваквих понашања заправо лежи сујета, односно потреба да се докаже сопствена виша вредност у односу на људе којима смо окружени.
„Ja mogu da živim taj svoj malograđanski život samo okružena ljudima koji shvataju moju prirodu i mislim da je to nešto najlepše što postoji. Ubila bih se kada bih se komotno osećala u ovom svetu. Da pripadam svemu ovome jednostavno bih sebe prezrela na svaki način.“
Sa Biljanom Srbljanović nakon poslednjeg izvođenja komada „Nije smrt biciklo da ti ga ukradu“ u ovoj sezoni – o generacijama i svemu što među njima traje
Milan
Ili o jednoj šačici.. pirinča.
******