Kod nas u kući postignuta je neka vrsta konsenzusa o tome da 2009. g. nije bila ono što smo svi očekivali da u njoj postignemo. Dalje, u njoj su se desili neki veseli i tužni događaji, vezani za našu porodicu, već po onom čaša žuči ište čašu meda...itd. Datumi koji našu kuću od 21. novembra pa dalje do kraja januara pune dragim ljudima, radošću i veseljem, provedeni su po redu, i onako kako spada. Ali nekako svedeno, skromnije i tiše. Jedan dan je bio pomalo izuzetak.
Drugog dana božića ove godine, tihu, popodnevnu atmosferu, prekinuo je telefonski poziv.
Treblo je više dve nedelje da prođe od Božića pa da objavim ovaj tekst. Što zbog previše obaveza a što zbog previše uzburkanih strasti ovde na blogu oko tog najvećeg hrišćanskog praznika. Pošteno da kažem, nisam to očekivao. Mislio sam ipak da su neke vrednosti iznad svake kritike i diskusija i da nema potrebe da se razglaba oko toga. Pogrešio sam očigledno.
1. O akciji “Hrana za sve” ste već verovatno čuli nešto. Ovde je bio blog na tu temu, ja samo ovde postavljam ponovo sve bitne informacije da se ne zaborave ljudi kojima treba pomoći. Sledi parče teksta sa ovog bloga:
Na Info liniji 011/301-20-60 dostupne su dodatne informacije
Ona mu se naslonila na grudi, puštajući ga da je provede kroz saborište. Nit’ što vidi, nit’ čuje, stisla oči i samo misli kako je ovo ružan san. „Nek’ nestanu! Nek’ svi nestanu! Neću, neću da ih gledam!“ Razmiče se svet pred njima, pa kako Milanko i Jelena prominu, sašaptavaju se i podgurkuju: „Što bi ono? Odjuri Obren niza stranu k’o da ga furije gone!“
Kako zamakoše u šumarak, Jelena ga odgurnu i kleknu na meku paprat. Tek joj tu, sklonjenoj od očiju radoznalaca, dođe da kuka iz glasa. Drhti i jeca, a Milanko nemoćno kraj nje stoji.
Biti Rom u Mađarskoj nikada nije bilo lako. Njihova izopštenost iz gotovo svih društvenih tokova, koja vuče vekovne korene, nastavlja se i posle ulaska zemlje u Evropsku uniju, iako su mnogi očekivali suprotno. Oni danas čine blizu 10 odsto stanovništva te zemlje i brojniji su nego sve ostale manjine zajedno.
Najnovije statistike pokazuju da je u ovoj zemljiNe znam da li je nasa zastava komplikovana da se sasije ili je suvise nova pa je ljudi mesaju sa zastavama drugih zemalja, ali svaki put se suocim sa dilemom da napravim skandal inace dobronamernim ljudima ili da, kao i uvek, izvadim srpsku zastavu koju uvek nosim na medjunarodna jedrilicarska takmicenja i ponudim je organizatorima da je stave na jarbol umesto neke druge (najcesce je to zastava SR Jugoslavije ili Rusije). Tako je bilo i ovaj put na Svetskom prvenstvu u jedrenju u klasi Zvezda u Rio de Zaneiru. Nisam neki obozavalac zastava i nacionalnih obelezija, ali me nervira sto moram
U jesen 1970. Natanijel upisuje kontrabas na Džulijardu, pod mentorstvom H. Menša, bivšeg člana njujorške filharmonije i jednog od najistaknutijih američkih kontrabasista. Ambiciozan i prepun energije, Natanijel je vrlo brzo postao i deo velikog koncertnog orkestra škole. U početku je, dakle, ova pripovest obična bajka - profesori imaju samo reči hvale, inteligentan, talentovan, vredan, uvek raspoložen i besprekorno