Lophophora williamsi je jedan potpuno pitom kaktus, simpatičan, mali, bez bodlji, lenj -cveta tek kada dostigne veličinu ping-pong loptice, za šta je ponekad potrebno i tridesetak godina. Ako već gajite ovaj kaktus u saksiji, on će rasti znatno brže, počeće da cveta i proizvodi seme za tri do šest godina. Zbog osetljivosti i sporog rasta, sakupljači kaktusa najčešće iznova i iznova kupuju nove biljke, zamenjujući
Stvari su se otele kontroli. Ja pozivam sve ljude pravilnih shvatanja na borbu protiv uticaja neprimerenih sila u našoj sredini. Godinama nisam primećivao rušilacku snagu koja polako i sigurno radi na podrivanju svih onih temelja na kojima počivaju zdrave porodica a time i jedno zdravo društvo.
Da mi je da se negde skrasim, jednog dana. Da mi je da pustim negde koren, bez žaljenja za nekim drugim mestom u kom sam živela, i pomislim – e, ovde je moj dom. Za ovim sam tragala celog života i znam da će mi deca tu naći sreću. I ostati. Pa i da umrem odmah posle te misli, ne bi mi bilo žao. Ni malo. Samo da osetim kako pripadam negde svom dušom. I da mi deca tu pripadaju.
Umorna sam od ovog lutanja i selidbi, od prilagođavanja, rastanaka i povremenih kratkotrajnih susreta sa dragim ljudima. Od grčevitog traženja prijatelja u poznanicima. Od želje da kažem – idem
Edit : Što bi rekla ona stara pošalica Nadrealista sproću Sutjeske i izvlačenja Vrhovnog štaba iz obruča :
"Švabe, Švabe...po - gle - da - jte se - ma - for !" ...dakle, ovde imamo nešto slično, zahvaljujući Najvećem i Najmaksimalnijem Čarobnjaku Bloga - maksi83 : semafor koji se apdejtuje na 3 minuta i koji daje trenutni rezultat opredeljivanja blogera za i protiv đačkih uniformi. Hvala, makso !
Kada se na jednom Unfuckable blogu, i pored već prisutnog i uredno najavljenog domaćina, pojave Exitus letalis, Drago Kovačević, ex – lektorka, dsandic, Spiridon, mariopan, angie, A. Stošić, drug.član...(dodajte po volji)
Primetio sam sinoć vest koja otvara dosta pitanja, ali i budi neka lepa ili manje lepa sećanja, a sasvim sigurno - izaziva podeljene reakcije.
Predlažem da na kraju svog komentara, stavite boldovano : podržavam ili - ne podržavam.
Dakle, vest :
18-og Maja nova search engine bice lansirana zvanicno. Zove se Wolfram Alpha i osnivac je Stephen Wolfram, matematicar/fizicar iz Engleske i naravno njegov tim od 250 kolega. Prosle nedelje neki su imali prilike da pogledaju Wolframovu prezentaciju koja je odrzana na Harward Law School. Inace Stephen Wolfram je creator popularnog sowtvare-a Mathematica (pitajete Marca za
Svi elementi dobre italijanske opere su i danas prisutni, od mita i stogodišnje tradicije, preko elegancije, skandala, tragedije, spletki, čestih obrta, žala za propuštenim prilikama, velike unutrašnje borbe i veličanstvene kulminacije - trijumfa.
Giro d Italia ima sve ono što svaki biciklista voli, zaplet i dramu, šansu za izlazak iz senke i veliku javnu pozornicu koja se proteže kroz najlepše predele Italije. Najveći junak Gira svih vremena je Fausto Coppi legenda koja živi, a koji je ugradio sebe u ovu veličanstvenu trku...
U nekoliko prethodnih tekstova, pokušao sam da objasnim svoje stavove o mentalnim poremećajima, o tome koliko prezirem svaki pokušaj nedvosmislenog definisanja normalnog. Sada želim da pokušam da ispričam ono što bismo možda mogli nazvati drugom stranom medalje. Pokušaću da ispričam nešto o istoriji psihijatrije i istoriji „ludosti". Neću ulaziti u to kako
Svratim ti ja sa prijateljicom u neku poslastičarnicu - kafić na piće i pade mi pogled na kolače. Onako malo gladnjikava naručim jedan sa šlagom. Posle drugog zalogaja mi došlo da odustanem, ali ne!!! Sve sam pojela, prokletinja alava. I one tri kugle šlaga! Ona žena fina, malo licnula i ostavila. Kaže, ne može, baš je jela pre nego što je izašla iz kuće. Uffff, meni tu bi nešto neprijatno, kao da čujem mamu pre tri’es i kusur godina.
Spremimo se mi, tako, da krenemo kod nekog u goste, ma nećemo da noćimo, samo malo da posedimo, a ona nas pita jesmo li gladni.
Ma imam ja i svojih trenutaka sreće. Nije da nemam, nego mi malo neprijatno da priznam. Čitam svašta, slušam šta ljudi govore i nekako zaključujem da je to sramota. Sad, valjda došlo takvo vreme, okrenula nam se pamet. Nešto čega smo se pre desetak godina stideli sad postalo preporučena vrednost, a ona mala, obična ljudska sreća predmet poruge. Primetila sam ja to odavno, samo nisam bila dovoljno pametna da primenim. Što bi rekli – nisam imala viziju. Lepše mi bilo da se uljuljkujem u laži, u nerazumevanju da se sreća meri nekom priznatom jedinicom, najbolje konvertibilnom.