Kada počneš svakog dana da ponavljaš stvari po, ko zna kad u tebi utvrđenom redosledu, ono, umiješ se, pojedeš nešto za doručak, popiješ lekove, skuvaš kafu, izađeš na terasu, pripališ i kao uživaš neko vreme, to znači da si u zamci rutine. Posle godina i godina, rutina počinje da te zamara, srce ti bubnja u grudima, vrti ti se u glavi, treba menjati stvari, pomisliš i zapališ novu cigaretu. Setiš se da uvek ideš istim putem, da ulicu prelaziš na istom mestu i još hiljadu stvari koje radiš na isti način, ne razmišljajući. Sami stvaramo rutinu! Godinama. Pijemo
14. oktobar 2019.
"Draga Snežana,
Kontaktirala sam sve manastire i rečeno mi je da noćenje kod njih nije moguće. Jedino ako ste na licu mesta možete pitati Igumana pa vam on možda izađe u susret, prenosim vam kako mi je rečeno."
Napisala mi je Jovana iz Turističke organizacije Vojvodine, koja je podržala ovu moju turu.
Imajući to na umu, ustezala sam se da uopšte
12. oktobar 2019.
*
Ovog jutra imam društvo za planinarenje: sa mnom kreću Vesin sin Vlada, njegova devojka Nina, Vesinna sestra Boba i jedna nastavnica iz škole. Hodaćemo zajedno privh pet-šest kilometara do Brankovca, ali društvo prija za promenu.
Kod manastira Beočin sačekuje
Razmisljam nesto ovih dana koliko ljudi nemaju osecaj za prostor i druge ljude. Vecina hoda brzinom i zauzimanjem prostora onako kako njima odgovara.
Vozim ovih dana ozloglaseni skuter i obozavam ga, dobila sam na poklon. U toj voznji ponasam se na sledeci nacin i sta mislite da li bi to moglo da postane neko pravilo? Ako naidjem na pesaka ispred, nebitno da li je na biciklistickoj stazi u zanosu razgovora sa odsustvom svesti gde se nalazi, smanjim brzinu i ljubazno zamolim da se pomeri LEVO ili DESNO, zahvalim se i odem dalje. Zasto ovo pisem? I biciklisti i sad ovi skuterasi kojima