10. oktobar 2019.
Pred zoru je počela kiša i jak vetar. To sam i očekivala prema vremenskoj prognozi. Probudivši se usred noći od vetra, blagoslovila sam Sanju i Borislava koji su mi sinoć ponudili da spavam na tremu napuštene vikendice. Kad sam se ujutru ponovo probudila, nevreme se stišalo. Sedeći u zavetrini, u fotelji, pijem kafu, doručkujem i kuckam novi blog, a sve to sa pogledom na Irig i Rumu u dolini. Lep početak dana, čak iako nema sunca.
9. oktobar 2019.
(већ и само трајање нам указује да доживљено треба да преиначимо у приче)
било је прилика, пропутовало се Светом, подоста видело, тамо живело и доживело свега, од чега се понечег помало и стидим, а да би читалац могао да свари, много је тога од догађаја морало бити изостављено у списатељскими потсећањима.био сам млад жељан другачијости , међутим данас не успевам да осмислим убедљив одраз наше свакодневице и стварности у ком су апсурди и бизарности наше цивилизације болно очигледни , та ми гибања измичу па често умем да будем репетитиван док неки од састава ми постају крајње схематизовани, почесто и фингирани,упс.
8. oktobar 2019.
Ne zaboravi masku za oči za spavanje. I jednu dodatnu merino majicu. Ujutru dodaj četkicu u neseser. Naočari za čitanje u torbicu oko struka. Platnu karticu i novac u nepromočivu torbicu. Namesti krevet jer će te sve dočekati kako si ostavila. Isključi bojler, produžne kablove, zatvori ventil u kupatilu…
Ne mogu, zaista ne mogu sve ovo. Mnogo mi je lakše kad stalno putujem i samo idem dalje i dalje, ne brinući se o tome šta imam, šta ostavljam, šta moram da uradim i šta nikako ne smem da propustim. Predugo živim slobodno i sad mi je sve
7. oktobar 2019.
Danas krećem na novu pešačku turu, ovog puta po Fruškoj gori. Od povratka sa Camino de Santiago želim da hodam po Srbiji nekom rutom koja će biti prvenstveno hajkerska i u kojoj nije bitno na koju visinu ste se popeli ili na koliko tehnički zahtevan vrh, već je smisao u višednevnom hodanju u prirodi i prelaženju velikih razdaljina – desetine, stotine, pa i hiljade kilometara. Taj način još uvek nije popularan kod nas, dok je tamo u belom svetu, posebno preko bare, veoma omiljen među ljubiteljima outdoora. Tako će ova turica biti moj doprinos
* * *
I pre no što sam počeo da radim u biblioteci, prema knjigama sam imao poseban odnos. Tezu kako postoje knjige koje određuju naše živote, ova prelepa žena čula je upravo od mene. Bio sam ubeđen da o tome neću govoriti, ali ne mogu da prećutim kako su stvari među nama postale vanredno ozbiljne onog časa kad je počela da pozajmljuje moje vlastite knjige. Pri tome, posebno interesovanje pokazivala je za one koje još uvek nisam ni napisao.
Mi ga najčešće nismo svesni - ali uvek postoji trenutak kada žena pred nama počne da se svlači. Kad počinjemo bivati sve bliži jedno drugom. To je zato što se prava žena uvek skida u slojevima: najpre odbacuje predrasude, pa stid, onda lošu prošlost, zatim jednoličnu sadašnjost - gaćice dolaze tek na kraju. Ne mogu opisati spokojstvo koje sam osećao pri pogledu na njena mala, špicasta kolena dok se približavaju stolu za kojim sedim. Pa ustreptalost ovlašnih dodira njenih dugačkih, negovanih prstiju u trenucima dok preuzima knjigu. Sekunde koje smo znali da produžimo toliko da nam je delovalo kako traju satima.
дневници - ти бескорисни патетични, парализовани хватачи времена. то су забeлешке које се отварају у непредвидљивим околностима, онако у ходу ,често пред умирање (Б.Ћосић)
Деду Стевана, књиговесца, не упознах јер га нема од средине четврте деценије века претходног, али по причању жене му, моје Баке Златице, нсадске градске примаље, при крају живота вазда је био удубљен у подебеле готицом писане историјске књиге те је, мало читајући, а више куњајући, време проводио на баштенској тераси у лигенштулу са псом Чибиком крај себе, или у удобности бержере у својој библиотеци, често старачки гунђајућег . ја пак из сачуваног му дневника памтим прибелешку где наводи омиљеног Paul Valéry-ја који је указивао - историја доказује само оно што се жели доказати па је с'тога најопаснији производ хемије ума , и успут дрхтаво дописану опаску му - као уосталом и религиозно веровање побожног народа које не познаје границе реалног .а верник био . него, гле и мене ,унукаму, у удобности исте бержере и сличног библиотечког ентеријера (али на другој локацији) данас моји Унуци затичу након 80 г у посве сличним расположењима. 'боте, гени су чудо.
Pukli smo. Bili smo nervozni, loši, ništa nije ulazilo, dve prgave hispano-ekipe su nas pocepale kao beba zvečku. Mrzimo Sašu zato sada, botovi svih šabanskih udžerica, ujedinimo se!
Da, tema je ... kako ono beše ... Da - "Zašto smo prsli od Španije?"
Zato što se nismo oporavili od poraza prethodne večeri od Portugalije u sportu koji je za nas odavno više od smučanja. A onda smo sve nade opredelili, tako emotivno roviti, u košarku, da zacelimo rane od prethodne večeri. Tu odigramo (kao da je neko bajao) ispod svih očekivanja, a Špancima svaki bačeni šporet prođe kroz koš. Oni odigrali svoj maksimum, mi 40% svog potencijala. Slučajno? Ni slučajno. Vratilo nam se kolektivno nepoštenje. Jer: za sve to vreme zaboravljamo ono najvrednije, najiskričavije - naše devojke, odbojkašice, koje se večeras opet bore za zlato. Kako da ne budemo onako, generalno-sportski kažnjeni porazom u ovome ili onome? Ne bi bilo pošteno reći da nismo prizivali. To izokrenuto vrednovanje stvari vratilo nam se u obliku kazne za fudbal i košarku. Odbojkašice su vrh. A mi ne poštujemo tu činjenicu, nego pišemo, čitamo, ogovaramo, uzdišemo oko i zbog fudbala, najviše, pa zbog košarke ... Odbojkašice su opet onako neprimetno ispraćene na takmičenje. Da li je tako? Jeste. Svaka čast guranju lopte po livadi, svaka čast parketu i košarci, ali prioritet je ono što je sada evidentno uspešnije. I dolazi kao prvo po redu. U finalu smo. U finalu.