Šta me je nateralo da, baš danas, posle dugo vremena, uđem na ovo mesto za koje sam mislio da je odavno mrtvo.
Čudnim spletom okolnosti, kao prvi, iskočio mi je blog o vežbanju i to od autora koji me je jednom prilikom banovao, verovatno iz straha od istine o svojim marketinškim aktivnostima u oblasti u kojoj ima samo lična iskustva; znanja veoma malo.
Dobrih 15-20 kg viška, u roze odevena, sa trenericom preko dupeta vezanom (kamuflaža), flašica vode po Nadi Macuri. Zajapurena kao trči, kao hoda. Nije joj dobro. Skoro kao status na fejsu "hodam, sapletem se, padnem, namestim krunu ,ustanem i nastavim". Samo što je bila malo deblja. Upadljiva roze gomila je svakodnvno trčala pored moje teretane i bilo ju je teško ne zapaziti teretane.
Prođe leto, dođe jesen, ona trči i dalje, samo obukla onu trenericu, kojom je
Mama hteo bih da budem glumac?
Šta pričaš. Nema tu para. Bolje završi nešto drugo.
Filigranski ne podnosim filistre, ćiftanje, prenemaganje i laganje prećutkivanjem istine, uprljane čistine i ine površine, površne ljude i nedovršene građevine koje propadaju, Patka Baju, Montija Bernsa i Miška, mudrost da glava ne boli od viška, pa da, zavisi čija glava i kog viška, one koji ne sumnjaju, koji se ne pitaju, sve pipače hlebova i sve drugo što pipaju takođe ne podnosim, FC Sion i novogodišnje lampione, protokole mudraca i šampione iz zone, još barem sto kuraca, morone i vito rebro, kone i komšije, kad neko ne zna ni dugme da ušije, šije i vratove, spratove iznad sedmog, u stvari sve iznad sedmog osim ako nije nebo