(Ovaj tekst je već objavljen kod Angie01 gde je imao preko 200 komentara. Sad ga stavljam, nepromenjenog, u moj Blog profil.)
Davnih šezdesetih godina moja starija sestra počela je da mi pominje pevača čiji se neobičan glas čuo sa našeg radio aparata marke KOSMAJ. Arsen Dedić - mladi pevač koji je pevušio ili skoro pričao. Glas koji je moj otac posprdno nazivao „onaj što kobojagi peva". Zavoleo sam taj glas, te note i stihove. U početku samo zbog poverenja u sestrin ukus, a
We are livin' in simulation.
We are taking stimulation. Just to go on. Just to don't fall...from the track.
We are livin' in simulation. With a lot of turbulation...of a fake reality from my fake personality.
We are lost.
On the cost
Of a desert island...in the promised land
ovaj tekst je napisao mr.loader:))
ja preporucujem!
Ovo je juče (19.02.2011.) napisao Emin tata :
"Hteo bih da se zahvalim Leontini i dečici iz hora Čarolija koji su napravili prvi korak ka ispunjenu cilja Eme i njenih roditelja, da Ema stane svoje noge. Nikada u životu neću zaboraviti ovaj dan kada smo prikupili 59125,00 dinara 25 Eura i 120 makedonskih denara. HVALA vam na velikom srcu."
Ovakve stvari vraćaju veru u ljude. :)
Nedavno sam je pronašla, povučena nekim drugim. Ne znam ko je snimio tu fotografiju. Mora da to beše moj pokojni drug Oleg, kod koga smo tada bili.
Na njoj V. i ja. Nasmejane, onako potpuno bezbrižno, kako samo možeš biti kad imaš 17 i misliš da celi svet, sa svim svojim mogučnostima i čarima, čeka samo na tebe. O iskušenjima tada nismo mnogo znali. O ovim, koja će da nas sačekaju u tom svetu, ništa.
Tada, jedan od najvećih problema je bio kako roditelje ubediti da, iako smo se videli nedavno, dozvole to opet. Njima, V.i njenom bratu ili nama,mojoj sestri i meni. Kako uostalom ne razumeju da Novi Sad i Sarajevo nisu tako daleko. Šta fali da odemo tamo samo preko vikenda....Ili oni da dođu, svejedno. Važno da smo zajedno.
******