"Nekada nije potrebno da se govori, to se oseti, dovoljan je trenutak da pogledaš i neki fluid krene i, vuče te,podiže i tada znaš...da , to je to... "
Ona...
Fina , zgodna...mezimica mamina i tatina...imala je sve... ko iz bajke... neke... on je zvao «baby blue »...ali nije bila plavuša, ... lepa...hm..pa za njega... maza...volela je da se igra ,izaziva, ...morala je sve da dobije, a znala je i kako... (a koja to žena ne zna, samo ako hoće, mi smo tu samo, onako... usput
Lagano klizi i ističe novembar i pada mi na pamet jedna priča koja zaslužuje i mora da bude ispričana, baš sada, jer radi se o – Novembru.
Drugim rečima o - istrajnosti, talentu, malerima i nepokolebljivosti.
37 muzičara širom sveta okupilo se oko zajedničkog projekta, na pesmi "Stand by me". Nikada u životu se nisu ni sreli, ni videli. Najjačim vezama su se povezali preko svoje ljubavi prema muzici. Svako je izvodio "live" pesmu na svom parčetu zemlje širom planete, posle se to dodavalo, lepilo, i rezultat je ova snažna pesma i veza među ljudima, kakvu već sama muzika može da napravi. Meni čudesno i očaravajuće!A, vi ?
Podseti me Jeremijina prica na desavanja u julu 2000...
Izvesni Pierre, rodjen kao klasicni Petar, skolski drug mog tada buduceg OcaPoZakonu je poslao pismo. Pierre zasluzuje poseban blog, ali ukratko, oduvek se lozio na Francusku, perfektno govorio jezik jos u osnovnoj skoli i onda otisao da igra fudbal za Toulouse. Tamo je upoznao jednu od zena svog zivota - Ann-Marie, I sa njom dobio 2 decaka - fenomenalnog Borisa I mutavog Nikolu. Prilika za pismo je bila Borisovo vencanje
Ne znam kako je sa vama , ali mene je jedno vreme, u osamdasetim, opsedala ova pesma, iako nisam bila fan mainstream sounda. Da li je to taj ritam koji zove da igraš, sintisajzer, bubnjevi, egzotičan i "masan" tekst, taj seksi, raspy glas Kim Carnes, koja na momente zazvuči kao Rod Stjuart, žensko otelotvorenje, ili kao Blondi, Boni Tajler i Pet Benatar smiksane zajedno...?
Bile su '80-te, tako dekadentne i
A sada muzički predah.
Šta reći... kultna emisija na BBC2: Later... with Jools Holland.
U gostima kod Joolsa Hollanda su bila dva različta gosta sa istim prezimenom i predstavili su nove pesme.
Pa ko voli... Tom Jones i Grace Jones...
Hvala internetu.
I mom čedu.
Čuli se skajpom, neki dan....
I pitam ja: šta slušaš ?
A on kaže: Klausa Nomija...znaš, radio je i sa
Bowiem...
Ponovim Klaus Nomi?
Poče da mi se razgrće neka magla u glavi.
On kaže da, taj....
I vrati me....
Klaus Nomi je nešto posebno.
Rodio se kao Klaus Sperber 1944, u Bavarskoj.
Otac mu je poginuo u ratu, majka i on su bili sami.
Tokom šezdesetih radio je
Saosećam sa onima čija
"pakost proizilazi iz saznanja o sopstvenoj inferiornosti"
R.K.
Samo toliko i ovo je previše!
-nešto malo "lokalno-
-Gde si ......(treneru)? Koliko je prošlo da se nismo videli?
* Par godina, Cila ! Jesi´li ovde ili u onim "skandinavskim zemaljama", a i šire "majku ti božiju"?*
-He, he...Soprajz! Ovde sam , kod mojih "ludaka" u Somboru! Sećaš se njih?
*Kako bi mogao da ih zaboravim*
- Daaaa, kakav su (smo) pichvajz pravili kad smo ih vodili na boom , pa kod "česme",pa u "Begeš" na Kleptona, pa...mnogo toga dobrog , pozitivna energija na sve strane, "good old times" i ...
....kullllaža
Vec dugo razmisljam da pisem o ovoj pesmi (u izvodjenju Danice Obrenic). Ne secam se da sam bilo koju drugu jace dozivela. Odustala sam u ubedjenju da nema sanse da prenesem to sto hocu. Onda vidim da je moj skoropronadjeni drug iz srednje skole napisao blog na istu temu. Evo reci pesme:
Magla padnala v dolina (narodna pesma iz vranjskog kraja)
Magla padnala v dolina,
od njuma se niso ne vidi,
samo jedan grm zelen,
grm zelen.
Pod njim mi lezi terzijce,
terzijce, mlado komsijce.
"Terzijce, mlado komsijce, terzijce,
da mi sasijes