E zemljo Srbijo! Hoćemo u Evropu a ne možemo da napravimo ni pristojnu bioskopsku salu. Evo na sajtu www.filmski.net čitam vest da se uskoro u Zadru otvara multipleks Cinestar (pored onoga u Zagrebu i Rijeci) koji će imati šest sala (skoro 1000 sedišta), "wall to wall" platna, Dolby Digital Ex i DTS, i 3D tehnologiju.
A šta mi imamo? Gomilu u bescenje rasprodatih sala "koznakome", par preuređenih štala, dve kongresne dvorane, nešto nazovi lažni mutipleks, i jedan jedini pristojan bioskop na Banovom brdu - Roda.
Odmah da kažem da tom čoveku koji drži Rodu treba podići spomenik. Bez obzira na to što živim u Višnjičkoj banji, meni nije teško da odem autobusom 23 na Banovo brdo da bih uživao u filmu. Pre toga besplatno rezervišem kartu, dođem malo ranije, popijem toplu čokoladu i odgledam film u više nego pristojnim uslovima.
Jbt. Sergej se natripovao na Crnog Bombardera. Najebali smo!
B92 vam s ponosom predstavlja dokumentarni film iz dva dela “Sajmište, istorija jednog logora”. U samom centru grada, mesto pored koga svakodnevno prolazimo jeste mesto gde je ubijeno na hiljade Jevreja i Srba, mesto užasnih patnji, smrti i uspomena. Prvi put na B92, istorija jednog od najozloglašenijih logora tokom Drugog svetskog rata. Uz sasvim nove podatke i tumačenja, eksluzivna svedočenja preživelih svedoka, i do sada nikad viđene arhivske materijale.
Ovo je priča o jednom sasvim drugačijem vremenu, priča o ljudima kojih više nema, priča o jednom zaboravljenom stratištu.
Dragi prijatelji, dobrodošli na treći "Oskar night blog party".
I pre nego što se podsetimo nominovanih i otvorimo blog kladionicu, prvo da vidimo ko je prošle godine bio najgori.
Dodeljena je 29. "Zlatna malina" (starija sestra naše pokojne nagrade "Zlatna šljiva").
Ponekad, posle napornog dana, kada kuća utone u san, sednem ispred televizora (sa obaveznom casom u ruci) i prebacujem TV kanale nasumice. Uglavnom se ta aktivnost zavrsi kada se casa ispije do dna, i kada se na kraju i ja pokupim i odem da sanjam neki bolji svet... Medjutim, ponekad u tom freneticnom menjanju frekvencija koje satelit sprovodi do prostora u kome bih trebao da imam svoj mir, naletim na neki od filmova koji obavezno, neizostavno, i po stopostotnom pravilu ostanem da odgledam do kraja, ma gde se u datom trenutku u gledanje ukljucio, i ma koliko sati pokazivao moj designer
Ništa užasnije u svome životu čuo nisam.
Moja tetka N (sestra od tetke moje majke), logoraški broj 4138 istetoviran na podlaktici, žena koja je 3 godine provela u nacističkim logorima od čega 15 meseci u Aušvicu, do oslobođenja, svoj sedmodnevni boravak na VMA ovako je prokomentarisala:
Lakše mi je bilo u Aušvicu!
"Avala film" je knjiški primer pljačkaške privatizacije koja je sprovedena u Srbiji uz direktno saučesništvo države. Ono što ga čini posebnim je samo mala sitnica da će sa ogromnom imovinom, koja će budzašto preći u ruke "investitora", otići i filmsko blago, kulturno dobro od nacionalnog interesa.
Ovaj tekst prvobitno je bio namenjen za rubriku «Pisma», u uglednom nedeljniku NIN. Zapravo, povod je beznačajan, pomalo smešan, ali nosi neku dozu poražavajućeg besmisla, kada se sagleda taj tekst u celini. Dakle, u poslednjem broju NIN-a (3147. od 21.04.2011.), izašao je treći po redu nastavak teksta «Novac i politika u kulturi». Ne znam ko je cenjeni autor ovog teksta koji sve ukupno više liči na paskvilu nego na istraživačko ili bilo kakvo drugo novinarstvo. U njemu nisu navedeni stvarni uticajni ljudi, a autor se pomenutim imenima, njihovim uticajima i delima, bavio na trivijalan način. Pri tome još, oskudevajući u originalnosti, goroj od rekla-kazala po kafanama. Zato sam odustala od pisanja pisma NIN-u, tako da mogu slobodno da nastave, u skladu sa zakonom o (ne)informisanju, da pišu koješta. Šteta za čitaoce i šteta za NIN, od koga se uvek očekuje više.
Međutim, mene zanima zašto u tom tekstu nema istine ni o novcu ni o uticaju politike na kulturni život u Srbiji?
OVO NIJE POLITIČKI BLOG! (Ni alegorija, basna,metonimija, parabola, antiteza...)
-----
Moja prijateljica upravo vodi borbu sa institucijama i organizacijama u korist svog dementnog oca. O tome ću posle.
1.
Ne računajući šale i pošalice tipa doživelasamdevedesetuizdravasamdakucnemudrvo KUC-KUC Ko je?, demenciju (senilnost, izlapelost, išćućalost, podetinjelost, senilna demencija...) sam pobliže upoznao kada je obolela najstarija sestra moje majke. Tačnije, kada je bolest već itekako uzela maha.
"What do you think, this is the army, where you shoot'em a mile away? You gotta get up close like this - and...bada-bing ! You blow their brains all over your nice Ivy League suit!"
Sonny (James Caan u "Kumu")
Još malo "filtriranja" sadržaja sa interneta na mom blogu! Ovoga puta pažnju mi je okupirao izvanredan, opširan članak u Vanity Fair-u, o tome kako je pravljen Kopolin "The Godfather".
Btw, morate naći malo vremena da pročitate