Film (S)kidanje u kojem briljira Nikola Rakočević od večeras je u bioskopima. Nešto kao Sve za ljubav, samo u potpuno drugoj estetici od one pinkovske koju nam plasiraju svakodnevno. Priče koje viđamo oko nas predstavljene na zabavan način u kojem na momente za glavne junake navijamo kao za super heroje.
Ono što je posebno simpatično je to što je film iznela potpuno nova ekipa glumaca. Muzika je isto za pohvalu
Preporuka od mene! Baš me zanima i vaše mišljenje, pa pišite ako je neko gledao film :)
нередак је случај да се у малим срединама касно, а често и никад, не сазна о личностима које су потекле из њих, рано се отисле у свет и стекле примерену славу.и димитровград (цариброд ) наравно није имун од тога што указује пример Дудов Златана који се у свету филмске уметности убраја у сто најзначајнијих стваралаца у тој области, док је за свој родни цариброд остао тајна.
Javljam se da vam javim da do 17. februara mozete besplatno na Internetu gledati dokumentarne filmove Agnès Varda.
"Ana Karenjina" nalazi se u lektiri za drugi razred srednje škole, dakle predviđeno je da je čitaju šesnaestogodišnjaci. Uopšte ne ulazeći u to da li i koliko klinci sad i čitaju lektiru, ili umesto toga odgledaju film ili ni toliko, pokušavam da raspetljam šta sam ja sa šesnaest godina mislila i na koji način sam razumela Anu. I odgovor je – ništa i nikako. Ana kroz svoju aferu sa Vronskim upoznaje strast, upoznaje sebe kao ženu.
******
počelo je odbrojavanje
otvorite link, tu su sve nominacije:)
Ovo je priča o 72-godišnjem profesoru muzike Miši Brankovu koji pod neobčnim okolnostima otkriva svoje pravo poreklo. Naime, prilikom iskopavanja na mestu gde je nekad bio Jugenlader Semlin, a sada su samo ostaci Starog sajmišta i nekadašnjeg logora, radnici pronalaze kutiju sa dokumentima koju je daleke 1941. godine zakopao logoraš Isak Vajs. Mišu, glavnog junaka jednog dana u Jevrejski muzej poziva radnica muzeja kako bi mu dala kutiju u kojoj se nalazi fotografija na kojoj se nalaze njegovi roditelji i on kada je bio mali. U kutiji se nalazi i pismo u kome roditelji
Bilo je proljece devedeset pete. Ne pamtim tacan datum. Samo znam da je bio maj. Ostalo mi je jos koji mjesec do mog 19. rodjendana. Kad sam se probudio iz dvonedeljnog sna, ili ti kome, nisam mogao da govorim, nisam nista video i nisam osjecao svoje tijelo. Jedino sto sam tad imao bile su misli. Bio sam siguran u dve stvari; da sam ranjen tog prvog maja I da sam mrtav.
Vidis, govorio sam sebi i u sebi, nije tacno da kad ljudi umru ostane samo dusa. Ostane, bar za neko vreme i misao. Prokletstvo ili ne, misao je jedino sto ostaje covjeku u predvorju smrti.
Zadnje slike mog zivota iz tog prvomajskog jutra bile su slike krvi i uzasa. Vrisak majke cija je petogodisnja cerka docekala smrt u njenom narucju. Vrelina vlastite krvi pomjesana sa strahom od smrti ciji sam hladan zadah osjecao na licu.
Danas sam tvoj prijatelj je vrlo skraćena verzija 38-minutnog intermedijalnog performansa Maksimilijana Erbahera (Heute bin ich dein Freund, Maximilian Erbacher, 2009-2010) u javnim urbanim sredinama (Minhen, Pečuj, Šangaj, Keln), dokumentaristički video zapis u kojem umjetnik putem oglasa sa intrigantnom porukom i ostavljenim brojem telefona stupa u kontakte sa nepoznatim ljudima.
- Srđan Karanović je 1974 napravio TV film dokumentarnim stilom "Pogledaj me nevernice", maestralno, jednostavno taman toliko koliko treba da bude, jedan od onih filmova (kratkih) koji se mogu gledati opet i opet i opet ... tako da uvek ostave želju da se pogleda još jednom -
Danas mi je internet "naneo" zadovoljstvo da pronađem snimak filma, traje 38 minuta i ostavlja neizbrisive otiske i utiske i jedino što mogu je da ga podelim sa svima, da se tako napravi šansa za mnoge da uživaju u priči, slici, muzici, atmosferi, dijalozima, likovima, prizorima i mašti jednog umetnika koji je ovaj film napravio davnih dana.
Među nama koji su ga već imali prilike pogledati i gledati nanovo i koji sami sebe svrstavaju u poklonike, razvijen je pravi kult razmene kratkih replika, značenja scena i - naravno muzike, nezaboravne muzike.
Jednodnevni događaj „Kunstfilmtag“ (Dan umjetničkog filma) se 10. novembra po četvrti put održao u Diseldorfu. Ovogodišnja tema „Jezik je kuća u kojoj živimo“ (Die Sprache ist das Haus in dem wir leben), koncept osnivača događaja Suzane Fazbinder (Susanne Fasbender) i umjetnice Katarine Šmit (Katharina Schmitt), u zaista raznovrsnom programu - sastavljenom od uvodnog govornog čina, projekcija dugometražnih dokumentarnih filmova kao dodatka, u glavnom programu je donijela gotovo stotinu kratkometražnih video radova lokalnih i međunarodnih stvaralaca koji su tog dana prikazani od podne pa sve do ponoći u teatar sali zgrade umjetničkog udruženja Malkasten (na slici).