Uzmimo primera radi: ja sam pilot... Ne, ne, bolje je - vi ste napr. pilot.
Postati pilot - san je vaš iz detinjstva. Mnogi je dečak, a i poneka devojčica, to sanjao i kad bi ga upitali šta će biti kad poraste, odgovarao je, na radost ponosnog mu oca, biću pilot. Za većinu je to ostao samo san, ali kod vas su se geni i mnoge vam crte ličnosti složile u dobitnu kombinaciju. Naporno ste se školovali, izbegavali maladalačke stranputice, sve moguće poroke, niste eksperimentisali sa lakim drogama, niste obijali trafike, niste bili navijač... Ni danas ne pušite, ne pijete, niste član ni jedne stranke.... odričete se svega u čemu bi ponekad, ama bar ponekad uživali, jer i vi ste čovek. Jednom rečju živite asketski, a sve zbog poziva kome ste u celini posvećeni. Zbog vašeg poziva trpi i vaša porodica, supruga i deca, a o majci koja večito brine i od te brige je prerano ostarila, da i ne govorimo. Iako pilotirate na avionima starim od osamnaest do tridesetiosam godina, jer vi ste pilot u Jat airwaisu, nikad, ama baš nikad, niste imali ni jedan akcident. Ni pticu u vazduhu niste poplašili.
A onda, jednog lepog dana osvane tekst u novinama.
Mislim da sam u jednoj raspaloj sveščici onog čuvenog italijanskog pisca prvi put pročitao priču o sedmorici glasnika jednog princa čiji je otac vladao kraljevstvom toliko velikim da se o njegovim granicama samo pričalo. Želeći da precizno ucrta te granice i želeći da istraži podrobno mračne dubine zemlje koju će naslediti, mladi princ, tada tridesetogodišnjak kog možete zamisliti kako želite (ja ga zamišljam
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).
Ovih dana se navršava 130 godina od rođenja velikog srpskog pesnika Vladislava Petkovića Disa, ali i 100 godina od nastanka pesme "Naši dani", toliko aktuelne i danas. U čast tog jubileja, ja sam se bavio jednim malim istraživanjem, ali na žalost bezuspešno. Primetio sam da se pesma "Naši dani" često objavljuje u skraćenom obliku. Da li se radi o slučajnosti, ne znam, meni liči na komunističku cenzuru. Evo cele pesme, boldovani su oni delovi kojih nema u skraćenoj verziji.Očekujem vaš sud o tome, ali i da kačite vama drage Disove pesme i manje poznate stvari o velikom pesniku.
Prijatelji, sahranite me u Isla Negri
Pred morem koje znam, svakim kamenom ugnezdenim u pesku
I sa talasima koje moje izgubljene oči
Neće ponovo videti
Pablo Neruda
Призор који следи данашњим младићима и девојкама тешко је замислити: осам стотина хиљада партизанских војника раштркано је по земљи која се зове Југославија. Пред њима узмичу немачке, усташке и четничке јединице, највише у правцу Загреба. Колоне сутрашњих победника често без престанка за њима марширају, правећи кратку паузу, колико да се попуши цигарета. Они срећнији борци смештени су као посада у преузетим насељима, и пред слободан излазак у град међусобно позајмљују бољу војну опрему. Сви ревносни војници света деле истоветну илузију: да су у униформи лепши. Неће је још дуго носити, јер последња је година Другог светског рата.
Будућим генерацијама ове слике изгледаће попут фантастичних приповести из земље која никада није постојала.