НИН - УЖИ ИЗБОР ОД 12 РОМАНА
Агора је најавила ново дело ВЛАДИМИРА ПИШТАЛА (Сарајево, 1960) као „књигу о жени, о Боки, о свету“, запазивши да прави широк културолошки захват, од барока – доба раног просветитељства, масовног ропства и грађења светског система, па све до Наполеоновог освајања Пераста.
Као причу о Европи, Африци
Milana probudi uobičajena jutarnja buka: živahni razgovori u redu za toalet, koji je već napunio hodnik, krkljanje bunovnih ljudi iza tankog zida i obližnje hrkanje. Jedno vreme je ležao i zatvorenih očiju zamišljao da sanja ili makar da je mrtav, što znači i bez muka danas, a i do kraja vremena, ali onda se oglasio radio, talasi tako realni i otrežnjujući da se nisu dali pomešati ni sa kakvom imaginacijom. Grunu pleh muzika; nju kao da je ekipa iz restorana zajedničke ishrane, onog jeftinog, bend kelnera, kuvara i pomoćnih radnika, svirao na kuhinjskim elementima uključujući i pribor za jelo i pripremanje hrane; i posle dvadesetak sekundi ode u off iz kog se začu prodoran vokal.
- Vaš život je u vašim rukama – negde blizu glave progovori glas od ranije poznat - a gde su vam ruke, to je manje važno – nasmeja samog sebe gorkom improvizacijom (ili je to bio autentični deo programskog scenarija).
- I zato, ajmo rano rani gorani, ruke gore – razdra se toliko da se i Petar na susednom krevetu cimnu i prestade da hrče ali se nakon parcijalnog doziva svesti, samo promeškoljio i okrenuo prema zidu – ko nema ne mora – ponovo je sam sebe zabavio crnohumornom upadicom vokal iz zvučnika i poentirao – neka vas ovaj dan osvoji uz Osvajače i čuveni hit S kim čekaš dan.
ОВИХ 38 РОМАНА ЈЕ УШЛО У ШИРИ ИЗБОР ЗА НИНОВУ НАГРАДУ - Пет ауторки у трци за престижно признање
Тамара Митровић, Виолета Стојменовић, Милена Ђорђијевић, Жарка Свирчев и Горан Коруновић, чланови НИН-овог жирија критике, начинили су прву селекцију.
Од укупно 188 романа примљених на конкурс, одабрано је
Vanja je shvatala da se u snu zaista može pisati. Dovoljno je bilo vezati gumicom za kosu olovku za palac, pokazivač i srednji prst, radnja u nivou pripreme za štampu. Naravno ovu intervenciju je vredelo uraditi u budnom stanju i ruku namestiti na pisaću površinu tako da može sama da se kreće. U uho sa iste strane treba staviti slušalicu-bubicu, ali krajnje labavo, tako da ima prostora da privuče talasanje vazduha prouzrokovano kreketom docenta-žabe ali pak nedovoljno da se ti talasi provuku do ušnih koščica, nego, tako da bi mogli da se skotrljaju niz rukav na čijem dnu se nalazi pletenica prstiju i kanzaši pisaljka. Drugo uho, povezano sa mozgom - umalo ne napisah mazgom, biće da mi preti buđenje, umalo ne napisah buđanje, možda bi trebalo da odložim nastavak za neki drugi dan, neku drugu noć - trebalo bi ostaviti slobodno za auditivne nadražaje u snu. Svet koji je Vanja stvarala u snu, nije se mnogo razlikovao od onog u kom je trunula, pa opet, bio je van njenog domašaja.
ДЕЦА ЕНТРОПИЈЕ
Како у ствари функционише време? Постоје ли људи у времену или време у људима? Како време пролази и да ли уопште постоји, или смо га измислили да бисмо омеђили наша сећања и систематизовали сопствено постојање у низ година, месеци, дана, сати…
Време није
Na samom početku prvog semestra, na jednom od uvodnih predavanja iz anatomije, Vanja je došao do iznenađujućeg otkrića. Radilo se o tome da je podbuli, sa ogromnim podvaljkom, docent, koji je odavno trebalo da se reši tog zvanja i pomeri se jednu stepenicu više u akademskoj hijerarhiji, uprkos tome što su svi, i stariji studenti i saradnici u nastavi i profesori, mislili da je užasno naporan i dosadan, počeo smrtno da ga vuče u san. Istog momenta kada bi ušao, čak i u prazan amfiteatar, Vanja je bivao s jedne strane mentalno smlaćen, sa druge opijen mirisom spavanja (konkretno to je bila mešavina mirisa mazuta koji je goreo u fakultetskoj kotlarnici, mirisa iznova i iznova prženog ulja iz menze koja se nalazila u zgradi i mirisa omekšivača za bebinu odeću koji je puštao uvek rašireni veš unuke jedne od pomoćnih radnica, koja je živela u rupi ispod kaskadne učionice još od ’81, čija je ćerka pobegla sa detetom od muža nasilnika). Kada bi se na opisanu olfaktornu omamu dodao audio-vizuelni docent i krenuo o kostima gornjih ekstremiteta, Vanja bi momentalno padao u san. Isprva ga je bilo sramota, povlačio bi se u redove koji su se bližili plafonu, uredno bi pred sebe otvarao anatomsku svesku i beležio makar naslov a onda bi preko istog pomoćnog udžbenika prekrstio ruke i glavu namestio tako da iz žablje perspektive odaje utisak kao da je svestan.