Stefano Roberto Belizari nije samo italijanski pop muzičar, osnivač i vođa sastava Elio e le storie tese, već i pisac šaljivih i satiričnih kratkih priča. Iz njegove najuspešnije zbirke, Centimetropolitanske bajke, odabrala sam tri priče, po mom mišljenju, dopadljive.
A jel' mogu ja onako epski...od Markovih konaka? Naravno da mogu...i hoću!
Sedimo Margita, Mirela i ja prekjuče u Stepenicama, pijemo kafu, zalazeće sunce nas obasjava i pozlaćuje Savu, Ratno ostrvo i deo Dunava koji vidimo. Mirela izvadila knjigu koju je s kolegom (Aleksandar Levi) prevela (Praško groblje od Umberta Eka) i taman počela da mi piše posvetu kad joj zazvoni mobilni. Sluša, sluša, osmehuje se a onda se ljubazno zahvali. Okrenu se prema nama i: Mi dobili Đurića.
... ... ...
Sonet XI
Gladan sam tvojih usta, tvog glasa, tvoje kose
i tako gladan lutam ulicama sasvim tih,
hleb mi ne daje snagu i uznemirava me zora,
danju osluškujem žubor tvojih koraka.
Izgladneo sam za tvojim
Mediji su, kao i svake godine u oktobru, brzo reagovali i objavili vest da je Nobelova nagrada za književnost dodeljena nemačkoj književnici rumunskog porekla Herti Miler (Herta Müller). U prvim izveštajima se navode osnovni biografski podaci - rođena je 1953.g. u selu Nickidorf u Banatu, Rumunija, gimnaziju je pohađala u Temišvaru, studirala je nemački i romanske jezike, a kao posebni kuriozitet, da je otpuštena s posla iz jedne fabrike i jedne škole zato što je odbila da sarađuje sa sa Sekuritateom, Čaušeskuovom tajnom policijom. Međutim, o njenom književnom delu u prvim izveštajima ne kaže se gotovo ništa. Najviše što smo u prvim vestima mogli čuti ili pročitati jeste da je Herta Miler do sada objavla više romana koji su prevođeni na više stranih jezika.
Мом деда Бори, свим недужно и невино страдалим Југословенима и Југословенкама у терору Броз-Ранковић режима 1948-1952., и свим свесним људима
***
Upravi Državne Bezbednosti
sp br. 1123
za generala J. Kapičića
10. decembar 1950.
Poštovani druže generale,
Izveštavam vas o veoma uspešnoj poseti "Mermeru" od strane Juraja Špilera, Nemca, folksdojčera koji je tokom Drugog svetskog rata radio na hapšenju, ispitivanju i likvidaciji pripadnika pokreta otpora i komunista. Nedavno je osuđen na smrt ali mu je ukazom predsednika Tita kazna zamenjena doživotnom robijom. Došao je sa ciljem da islednicima sa Golog otoka prenese svoje metode i znanja iz oblasti iznuđivanja priznanja.
Kada je Dositej uzviknuo: "Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce...", slutio je, znajući koliko nacionalna ideja u Srbalja ima zapaljiv, privlačan i visokoenergetski potencijal, kako će se za nju lako lepiti ljudi lošeg kvaliteta. Oni sa rupom u karakteru. Oni neostvareni i frustrirani različitim životnim neuspesima. Ali i promućurni, prepredeni i skloni da one prve zavedu i iskoriste za zadovoljenje svojih niskih strasti, zavodeći
Bože moj, pre mi daj život jakih uzbudjenja nego misaoni život (Dž. Kits)
Ovih dana, tačnije oko Božića, tražeći za čitanje nešto "pre uzbudljivo nego misaono", kako bi Kits rekao (eh, ti pesnici!), naleteo sam na zanimljivu i provokativnu novelu "Moja majka", od Žorža Bataja (Georges Bataille: Ma mère). Pre toga, video sam najave u stilu "Majka uvodi svog sedamnaestogodišnjeg sina u svet razvrata" i „Priča o mladiću koji doživljava ekstazu tokom svog moralnog propadanja", što me je zaintrigiralo, priznajem. Pored toga, već sam imao nekih saznanja o Batajevom slobodnom tumačenju eroticizma i ljudske seksualnosti uopšte, pa sam se hteo nadopuniti.