Izlazim kroz zadnja vrata samoposluge, pravo u ljude koji u hipnotičkim krugovima okružuju banku. Ta ljudska spirala, poderani jednostruki heliks dezorijentisanih ribonukleusa, nosi na grbačama, na hrskavičavim i koštanim skeletima, svako svoju vreću nula. Čekaju ispred vrata piramide, iza kojih se odvija magija boga (ali i boginje) sunca. Javlja mi se i Kleopatra. Oni koji su došli na red, mogu da čuju kroz staklo primamljivi šapat: 120%, 150%, 200%.
Ako bi se ta naivna namama pustila unazad čulo bi se: Dođite, nećemo vam vratiti!
Nemam običaj da čitam kad ustanem. Jutros sam napravio izuzetak. Možda i nisam, kada se bolje pogleda. Čitao sam ležeći; tek što sam otvorio oči, uzeo sam knjigu koju sam pre nekoliko dana dobio na poklon od devojke. Jednom davno sam spomenuo, dok smo sedeli na klupi u parku, kako imam želju da pročitam tu knjigu, i kako ću je, prvom prilikom uzeti iz biblioteke, ona je to zapamtila, i sada posle nekoliko nedelja (pritom bi valjalo naglasiti da sam ubrzo zaboravio na tu knjigu, što znači da je nisam ni uzeo iz biblioteke kako sam nameravao), knjigu sam imao u rukama, i propisno sam se obradovao; ne samo iz razloga što sam lud za tim austrijskim piscem, već me je obradovao njen gest. Dok smo večerali, izrazio sam joj zahvalnost, i jedva sam dočekao da je zgrabim (knjigu!) i prepustim joj se, u potpunosti.
dan drugi
Spavala sam oko 7 sati. Sećam se da sam imala živahne snove, ali ništa konkretno ne mogu da zavedem. Tokom dana um mi se smirio. Setila sam se lozinke koju mi je neko dao za dokument koji sam upravo nameravala da otvorim. Pogledala sam u telefon. Imala sam tri poruke. Nisam odgovorila. Strah od gladi se smanjio, ali sam počela da se plašim da ću dobiti strašne glavobolje. Imala sam solidnu stolicu. Izgubila sam 0.9 kg. Kada sam legla ostala mi je još jedna čaša vode, na uzglavlju.
Kakav je to pesnik koji ne truje sebe kancerogenim materijama iz sprženog duvanskog lišća, kako kući tako i na strani, u klubu književnika, sprčenom bircuzu, uglednoj kafani, koji bira licemerne odeljke za nepušače pregrađene, plastičnim saksijama, plastičnog (takođe otrovnog, plastika je otrov) bršljana kroz koji se duvanski duh provlači kao zlo preko polja žita, pasivno ubijajući, kao vreme
Još kao jelensko tele bio je, najblaže rečeno, čudan. Nije se držao majke, jurio je s divljim svinjama i preskakao potoke kao kakav konj preponaš. Dizao je nogu i pišao na so za lizanje koja je ostavljana po šumi, zašta je neretko dobijao batine od drugih irvasa. Kada je malo stasao i ojačao, dobio butove i prve paroške na rogovima, upoznao se i sa Deda Mrazom. I to preko optičkog nišana. Nije mu video lice, samo cev puške za omamljivanje životinja, koja ga je gledala svojim napunjenim crnim okom. Prva ga je strelica promašila i on je brisnuo. Kasnije je saznao da se Deda Mraz na putu kući, dobrano pripit, strmeknuo reklamnim sankama u jendek. Ostao je nepovređen i nastavio pešaka, teturavim korakom ka svojoj toploj kolibi. Irvas ga je pratio do kuće i saznao gde živi. Ta mu je informacija pomogla nekoliko meseci kasnije kada je došao Deda Mrazu na trem i zakucao kopitom na vrata.
- Ko je?
- Irvas od jesenas, sreli smo se u šumi. Izađi, imam nešto za tebe.
- Dođi u decembru, sada nije sezona novogodišnjih praznika.
gost autor: drzurin otac
U velikoj kamenoj kući izgrađenoj još za vrijeme Mletaka a na periferiji Tivta, žive baba-Kristina, snaha joj Senka sa sinom jedincem Ivanom, te Senkina majka baba-File ...
Ivanov stric a baba-Kristinin sin doktor Đuro zvani „Bluz“, upravo se parkira ispred kuće i najprije se čuje kako vozi u rikverc i kako udara u betonski pitar za cvijeće, a zatim ponovo naprijed,