Na ovom postu zabranjeno je komentarisati Rezoluciju o Kosovu. Takođe, ne bi se trebalo osvrtati ni na Rezoluciju 1244. Nema potrebe pominjati predsednika Republike Srbije, premijera, pa ni pojedine ministre. Ni bivše***, a ni sadašnje. Ustav, jasno, nije poželjan u komentarima. Međunarodne institucije i njihove skraćenice, podrazumeva se - zaobići. Zatim, Kumanovska bitka 1912, sasvim je suvišna tema. A i Kumanovski sporazum 1999. Datum 28. juni se može pomenuti isključivo kao rođendan mog sina Luke. Naročito naglašavam da o SPC ne treba pisati ni pod tačkom "razno". Što znači da istorijske činjenice, poraze&podvige&ličnosti u potpunosti treba ostaviti po strani. Uključujući i one koji će uskoro ući u istoriju.
*** sa izuzetkom bivše ministarke prosvete Ljiljane Čolić. Ako se neko seti izbacivanja Darvinove teorije evolucije iz udžbenika, slobodno neka piše. Eh, ne zna gospodin Tači šta je bizarnost!
Verovatno se i vama dogodilo da krenete u svoju omiljenu knjižaru, u kojoj godinama razgledate i kupujete knjige, a kada tamo stignete sa čuđenjem konstatujete da vaše knjižare više nema. Već desetak godina knjižare po Srbiji nestaju. U centru Beogradu prva je nestala Jugoslovenska knjiga iz Palate Albanija, a zatim su jedna po jedna nestajale Nolitve knjižare, knjižara Kultura, Rad i druge. Na mestima gde su nekada bile knjižare sada su parfimerije i butici modne i sprtske odeće i obuće. U neravnopravnoj borbi sa brendiranim parfemima, trenerkama i patikama knjiga je poražena.
Međutim, ne nestaju samo knjižare, već i velike izdavačke kuće i štamparije ( Prosveta, Nolit, Filip Višnjić, BIGZ ...).
Da li je reč samo o posledicama tranzicije ili su to znaci da je štampana knjiga, kakvu poznajemo više od pet vekova, u ozbiljnoj krizi, ne samo u Srbiji, već i u svetu?
Ne sećam se imena tog reditelja. Nisam upamtila ni kako se zvao njegov film, koji se prikazivao na FEST-u te godine, u okviru nekog alternativnog programa, između ostalog, i na Fakultetu dramskih umetnosti. Posle te projekcije reditelj se obratio gledaocima, bili su to mahom studenti, profesori, novinari. Izašli smo na podijum i seli za nekakav sto: on da govori o svom filmu a ja da prevodim. Dali su nam jedan mikrofon, onaj starinski, sa gajtanom. Rekao je: „U mom filmu junaci često izgovaraju reči kao što su..." i pružio mi mikrofon. Prevela sam to, a kroz glavu mi je proletelo da ćemo tim tempom završiti narednoga dana. On je nastavio: „...cazzo, fica, vaffanculo." I opet mi je pružio mikrofon.
Ne mogu ni da zamislim kako bi naš život izgledao da nije, barem povremeno, začinjen smehom i humorom. Nije lako objasniti zašto nam je nešto smešno, zašto pojedine situacije, reči, ili priče imaju komično dejstvo. Stefano Beni (Stefano Benni), najpoznatiјi savremeni italijanski humorista i satiričar, kaže da je opasno upuštati se u objašnjavanje šale i komičnog, jer time prestaju da budu smešni. Ovaj književnik iz Bolonje neosporno zna kako da zasmeje svoje čitaoce, dok u svojim satiričnim romanima, pripovetkama, člancima i pesmama izvrgava ruglu mnoge mane političara, savremene navike, globalizovani svet, klimatske promene i zagađenje životne sredine... bavi se i novinarstvom i režijom.
Beograd če uskoro dobiti crkvu u obliku broda. Gradiće se od sibirskog kedra, koštaće oko pola miliona evra. Sredstva će obezbedti Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka i ljudi dobre volje. Patrijarh je dao svoj blagoslov i čim crkva bude završena biće porinuta kod donjeg špica Ade Ciganlije.
Uzmimo primera radi: ja sam pilot... Ne, ne, bolje je - vi ste napr. pilot.
Postati pilot - san je vaš iz detinjstva. Mnogi je dečak, a i poneka devojčica, to sanjao i kad bi ga upitali šta će biti kad poraste, odgovarao je, na radost ponosnog mu oca, biću pilot. Za većinu je to ostao samo san, ali kod vas su se geni i mnoge vam crte ličnosti složile u dobitnu kombinaciju. Naporno ste se školovali, izbegavali maladalačke stranputice, sve moguće poroke, niste eksperimentisali sa lakim drogama, niste obijali trafike, niste bili navijač... Ni danas ne pušite, ne pijete, niste član ni jedne stranke.... odričete se svega u čemu bi ponekad, ama bar ponekad uživali, jer i vi ste čovek. Jednom rečju živite asketski, a sve zbog poziva kome ste u celini posvećeni. Zbog vašeg poziva trpi i vaša porodica, supruga i deca, a o majci koja večito brine i od te brige je prerano ostarila, da i ne govorimo. Iako pilotirate na avionima starim od osamnaest do tridesetiosam godina, jer vi ste pilot u Jat airwaisu, nikad, ama baš nikad, niste imali ni jedan akcident. Ni pticu u vazduhu niste poplašili.
A onda, jednog lepog dana osvane tekst u novinama.
uzašo fixer:.
Za vreme Drugog Svetskog Rata je na jugoslovenskim teritorijama izdato preko stotinu knjižica partizanske narodne poezije, a knjižica o kojoj govorimo je jedna od njenih prvih antologija. Dakle, ovo je knjjižica najboljih ostvarenja u periodu 1941.-1944., po sudu i ukusu urednika Kosaka i Popovića.
У руке ми је јуче (захваљујући Њањи, наравно) пао прави драгуљ издаваштва, мала књижица насловљена
“Друже Тито љубичице бијела ...”,
с поднасовом “Народне пјесме”, издата 1944. од стране Културно-умјетничког одсјека Одјела информација ЗАВНОХ-а, штампарија Вјесник. Као уредници су наведени Ђуро Косак и Владимир Поповић. Књижица је писана латиницом, има осамдесетак страна, садржи 45 песама, подељених у осам целина с релативно блиском тематиком, и предговор с потписом