Stefano Roberto Belizari nije samo italijanski pop muzičar, osnivač i vođa sastava Elio e le storie tese, već i pisac šaljivih i satiričnih kratkih priča. Iz njegove najuspešnije zbirke, Centimetropolitanske bajke, odabrala sam tri priče, po mom mišljenju, dopadljive.
"Kada više ne bude ni vas, ni vaše slave, ni vaših privilegija, vaša deca će prodavati Dedinje deci fudbalera, pevača, trgovaca i nakupaca. Posle kraće pauze, Dedinje će ponovo postati ono što je bilo."
- Ja se slažem sa vama g. Rerden. Ali ja sam izabrao jednu specijalnu misiju.
Ja sam u potrazi za čovjekom, kojeg hoću da uništim. On je istina umro prije mnogo vjekova, ali sve dok u ljudskom pamćenju ne bude izbrisana posljednja uspomena na njega, ovaj svijet neće postati mjestom dostojnim života.
- A ko je taj čovjek?
- Robin Hud.
(Ayn Rand, Atlas Shrugged)
Thank you, whoever you are – I have always depended on the kindness of strangers – Blanche DuBois u drami Tramvaj zvani želja
(Hvala vam, kogod da ste – ja sam uvek zavisila od naklonosti nepoznatih.)
Ovih dana se navršava 100 godina od rodjenja Tenesi Vilijamsa (26. 03. 1911 – 25. 02. 1983), američkog pisca čije su drame obeležile pozorišni život 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, dobitnika
«Protagora iz Abdere je pre 2.500 godina izjavio: Kad su bogovi u pitanju, ja ne znam da li postoje ili ne postoje, od kakvog su materijala, ni kakav im je oblik. Od Protagore pa do danas egzaktne nauke nisu dale ni potvrdan ni odrečan odgovor o Božjoj egzistenciji, jer se tim pitanjem nisu ni bavile. Na stranicama koje slede ja ću izneti naučni dokaz da Bog postoji.»
Sirove tekstove moje dve poslednje drame, mozete besplatno citati ovde.
Баш као и готово сваки дан овога пролећа и лета (?) утрчала сам у кућу како бих се склонила од наступајућег невремена. И сетила сам се једне хумористичко-сатиричне приче написане пре петнаестак година. Стефано Бени се, тада, као и сваки добар писац шаљивих прича, обилато служио хиперболом, која данас и не делује као преувеличавање.
Austrijski filozof Oto Vajninger ubio se u 23. godini, nakon što je napisao svoje jedno jedino, ali zaista kapitalno delo, «Pol i karakter». Tako je ceo njegov vanserijski život stao u - 23. godinice!
Kada sam prvi put uzeo u ruke Vajningerovu knjigu «Pol i karakter», sa dosta nepristupačnog, donjeg dela police kućne biblioteke, moj otac, videći to u prolazu, rekao mi je: «Hm. To je teška i zbunjujuća knjiga. Ako postoje knjige kojih se čovek ne sme latiti pre navršenih četrdeset godina, onda je, recimo, to ta Vajningerova knjiga». Nije dalje elaborirao, ali mi nije ni zabranio čitanje. Nisam, naravno, tada shvatio šta je hteo da kaže, ali me je ta njegova primedba učinila još radoznalijim. I, mada adolescenti filozofska dela čitaju «unakrsno», uskoro sam shvatio da je Vajningerova knjiga zaista nešto - drugo. Nešto potpuno drugo od svega što sam dotle čitao. Toliko drugo da može - glava da zaboli!