Pa ti bar znaš da meni, samo kad se prisetim njenog imena, čitavo telo zatreperi od ushićenja i srce počne ubrzano da mi lupa ali prvo što sam pomislio kada sam, eto, ponovo usnio njeno dražesno, ljupko lice bilo je:
Jaoj! Budibogsnama!
PJESMA NAD PJESMAMA
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
Volim da saram.
Mislim: red medicine, red slike, red muzike, red reci...
Citam Budimca i njegov dozivljaj dolaska/odlaska "kuci". Posto se i sama spremam na slicnu akciju koja me uvek uzdrma i stalno vezbam da je sto bolje savladam, primenjujem racionalizaciju. Racionalizacija je najjace oruzje u borbi protiv duhova. Secam se jedne ozbiljne pesmice iz kasne adolescencije:
Igram se.
Igra se zove definisanje.
Dajuci ime
oduzimam moc.
Tacka.
Posveceno
Noću između 12. i 13 . februara 1961. godine Branko Miljković je prekratio život u dvadesetsedmoj godini i tim činom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od početka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke “Uzalud je budim” (1957), “Poreklo nade” i “Vatra i ništa” (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti”(1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Šcepanovićem (1934-1966). Pisao je takođe eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog.
“U celom tom opsežnom radu pokazao je
Na današnji dan,
pre četrdeset osam godina,
u Borbi je objavljena vest:
"Mladi beogradski književnik i dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda za 1960. (za zbirku "Vatra i ništa", "Prosveta", Beograd) nađen je u nedelju mrtav. Posle uviđaja organa SUP, utvrđeno je da je Miljković izvršio samoubistvo. Istraga povodom ovog slučaja je u toku."
Istraga je
Bilo je nečeg tajanstvenog
u tom plamenu vaših pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih riječi
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmješano u čašama
muzika poslije ponocnih vijesti na uzglavlju
u toplini vašeg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim buđenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih
Moja majka je ponajviše zalužna što je ideja normalnosti za mene od najranijeg detinjstva bila u potpunosti obesmišljena. Ona to nije uradila namerno, verujem da nije razmišljala o tome što je govorila, ali je suviša često koristila tu reč - normalno i meni je to bilo dovoljno da shvatim da ona ima toliko široko značenje, da ga uopšte i nema, tj. da je neupotrebljiva. „Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni
Prevodjenje je najvažniji svetski posao (Gete)
Nisam imao u planu da ovih dana pišem post o prevodjenju, ali me je poslednji Jeremijin post inspirisao da iznesem neka svoja vidjenja na tu temu.
Neka mi se ne zameri što se usudjujem da se, prilično na brzinu, bavim tako važnom temom kao što je prevodilaštvo, ja koji faktički nisam iz te profesionalne "fele", i koji sam sebi delujem, kada sam u najboljem
Večernji program ugledne prestoničke radio stanice, nedeljno izdanje veoma popularne ozbiljne talk show emisije koju uglavnom sluša srednjovečna i starija publika.
Specijalni gost emisije Svetislav, uspešan, uvažen i međunarodno priznat kompozitor i kant-autor koji živi i radi u inostranstvu, kroz prijatan razgovor sa Isidorom, urednicom i voditeljicom emisije, ekskluzivno - premijerno predstavlja većinu numera sa svog novog kompakt diska koji tek treba da se nađe u prodaji na domaćem tržištu. Međutim, tokom emisije,
Stojković Vojislav
Ako izuzmemo praroditeljski greh, svi smo jenom bili nevini. Kada, gde i kako smo je izgubili?
Ukoliko postiji Tibetantska knjiga mrtvih i Kišova Enciklopedija mrtvih, možda negde postiji i Knjiga nevinosti. U tu knjigu, ako postoji, bilia bi upisana zlatnim ili crnim slovima i naša nevinost, i način kako smo je izgubili. Ukoliko, pak, ta knjiga ne postoji, u Istanbulu od nedavno postiji Muzej nevinosti.
Njegov osnivač i prvi kustos je nobelovac Orhan Pamuk.
Upravo