Odlomak iz romana “Savršen antitalenat za sreću”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021/2022.
Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i prilično pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:
– Jeste li vi Igor Basarić?
– Da, izvolite...
Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini. A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije bila je nepredvidiva.
Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.
Trebalo mi je vazduha da bih viknuo da se gušim ali nisam, niko to ne bi čuo. Otvorio sam prozor i napravio jedan duboki udisaj. Bio je isprekidan bolom širenja grudnog koša. Sve stvari kada trule imaju tendenciju da se skupljaju. Napolju je padala kiša i smrdela je trulež sa ulice. Možda su mačke udavile pacova i ostavile ga pored đubreta ili su psi udavili mačku i ostavili je pored pacova. Ne znam više ni sam, zaudaralo je pa sam odmah zatvorio prozor. Natrag u sobu iz koje nisam izašao ceo dan. Kretanje po zamišljenoj liniji, kuhinja - fiziološka potreba, soba - fiziološka potreba, kupatilo - fiziološka potreba. Fiziologija sporog umiranja ista je kao i fiziologija brzog življenja, moraš jesti, moraš spavati, moraš ići u WC. Ne moraš raditi. Tu počinje patofiziologija. Ne znam kako ne mogu da dišem kada već ništa ne radim. Da li je do zatvorenog prostora? Nije. Vazduh mi nedostaje i kada sam na vazduhu. Retko izlazim ovih nedelja. Deprimira me svakodnevnica, kako ona suncem osvetljena tako i ona neonska. Sve teže dišem vani. Dobijam napade i ne mogu da se odbranim.
Danas mu je stoti rođendan.
Kažu da je umro.
Šešelj u koži, dolazi mi Šešelj,
Šešelj u krznu, dolazi mi Šešelj,
Mislim na mladost, i mislim na trud,
Mislim na Zemun, na metak, i sud.
Vidi da nije možda stig'o Šešelj,
Traži i naći ćeš u meni trulu vlast,
Gore u meni je bujica reči,
Dole u meni je Ukrajina...
Šta treba da bude neka bude, ja sam svinja od čoveka, a svinje jedu ljude... Šta treba da bude neka bude... Čuo se uživo glas koji je pevušio odnekud iz prostorije koja je najviše ličila na dobro uređen obor, ili možda čak na dnevnu sobu sa uglom za svinje. Iz druge prostorije dopirao je i zvuk radio aparata. Čule su se i svinje. Smrdelo je na krv, izmet i leševe. Četiri debele svinje su, iza sklepane ograde, kidale leš koji je čovek iz traktora istovario pred njih.
Oblaci su se, nošeni jedva osetnim vetrom, gomilali iznad doline koja je ostajala u senci. Međutim, kada je čovek u sedištu oseća se i najblaži maestral. Drvored pred biciklistom razdvajao je poslednje dve njive na samom početku uspona na brdo. Između dva reda stabala nalazio se asfaltni put. Nekoliko kilometara unazad, na jednoj mrtvoj krivini, odvajao se od glavnog druma, a ovde, pred sam ulazak u šumu, prestajao je i nastavljao se u zemljani. Oštra kamena kosina probijala se iz guste šume listopadnih stabala. Nedostupni vrh te stene štrčao je u visinu, kao kakav đavolji rog, spreman da probode i samo nebo, ako mu se dovoljno približi.