Књигу пише зли Трибунал-(Х)ага:
"Рашо крив си крвави ти зуби!"
Кад је Раши књига допанула,
Књигу чита горке сузе рони
"Ђе ме шаље од моје фотеље?
Ђе ћу бјежат` из земље Србије?
Нећу бјежат` из свијете земље,
Цара Лазе и пресветог Саве.
Но ћу бјежат горе у планину,
као што је бабо отлен дош`о!"
Оде Рашо горе
Volim kblo 70 Yu Biznis Centar
odatle uvek odem kući sretan
bilo da je u pitanju električna četka
ili japanska lepeza
sve što imam imam od Kineza
Roze i zeleno odelo Deda Mraza
za hodnik i kupatilo poliester staza
svetla za biciklu i papuče na štiklu
torba mi je puna puca kao Linas Kleiza
nakrcana stvarima što ima kod Kineza
Dok srčem prvu jutarnju kafu...
Srk...
Listam novine, srkućem kaficu, pa tako saznajem sledeće vesti...
Srk...
Čitam kako nam je diplomatija još jednom omanula, pa je gospodin Saša Janković morao otići put Osla... dok bi ministar inostranih poslova mogao ostati bez p(osla)... Za sada se ne zna ko je sve ovo zakuvao... ali se zna da
Dakle Laza i ja, ključevi u džepu pravac disko. Ono što sam izignorisao dok bili gosti postalo mi je malo nametljivije čim smo ušli u disko. Stomačna napetost je nagoveštavala da ću jako uskoro morati da sednem na onu čudnu spravu u WC-u što ima bazenče u sredini. Mislim da mi je mnogo i to jednom godišnje što jedem ribu. Računam pivo dva i palim kući, jer i onako nije uredu da oženjen čovek ostaje kasno.
Bilo neko dobro društvo, zezali se, smejali, ja se meškoljio ali uspevao da izdržim više od dva sata u atmosferi punoj dima zalivenoj pivom. Ako me je i čekala, moja bolja polovina se sigurno uspavala do sada.
U zemlji, to jest jeziku, naseg domacina ovde na US Openu, reci 'Grand' i 'Slam' same po sebi nemaju mnogo veze sa tenisom. Mada bi 20,000 ljubitelja tenisa koji se cuju kroz prozore ovog novinarskog centra te reci rado prisvojile, ima mnogo drugih sportova, industrija i institucija kojima te iste dve reci takodje puno znace.
Jedan od obroka koji mozete ovde u Njujorku da narucite zove se isto 'Grand Slam', i na jelovniku pise da je to najveci dorucak koji vam taj
Čovek se lako navikne na bolje. Poslovi koje sam ja radio, a od nedavno i Panta sa mnom su bili teži fizički nego branje jagoda, neki manje a neki više ali to olakšanje da svaki dan radiš nešto drugo je bilo neopisivo. Panta se isto brzo navikao na sve a posebno na platu od trista šezdeset "paunda" nedeljno. To je za polovinu više nego što smo zarađivali kao pickeri. Krema i Miki su ražalovani i vraćeni nazad na branje jagoda i nisu bili uopšte srećni zbog toga a i nama bi bilo bolje ako bi i oni došli kod nas. Bolje da radimo sa našim indijancima bar mogu lepo da opsujem i da znam da će da me razumeju, iako psujem vrlo tečno i na ruskom, ipak mi nije to to. Fali tu nešto što ima samo dobra srpska psovka.
Dakle, šta smo imali ovog petka trinaestog na Exitu ...
Ima ta jedna fotografija, ne bih je ni primetio tada da moj perceptivni aparatus nije kalibrisan na broj 19, te lako, ali i jedino, uočava svaku pojavu pomenutog broja u svom vidokrugu. Dakle, njih devetnaestorica i dva neka nebitna lika, osamnaestorica u crnom i jedan u belom na stepeništu slično ofarbanog dvorca. Zagonetka autora instalacije, na kojoj su uslikani povremeno svetleli duginim bojama, bila je otkriti koliko njih ispod little black dress imaju dres SD Udruženog Da Broji Aluzije. Ili je bilo Iluzije? Možda Deluzije? Nisam više siguran. Dres je imao džep u koji su mogli stati mali blok i mastiljava olovka, kasnije diktafon ili studentska bubica. Dekonstrukcija bubica na maljavim grudima je bio punch line drugog dela izložbe. Najpoznatija od tih bubica zvala se Ljubica ali to je irelevantno za priču, kao i njeno prezime, Koprivica (celiva i žari, kakva vrhunska metonimija), inače profesorka srpskog jezika i književnosti u HIV gimnaziji, tek potpuno nebitno.