(dio razgovora prilikom doručka u restoranu jednog hotela u Neumu, 2001. godine)

Što bi rekao gos'n Sveta Черевићан - sastav na temu laganu:
MISTERIOZNI ČAJ HANE ADROVIĆ NA VASKOLIKOM SAJBERDUNJALUKU

     Ko je Hana Adrović, "dragi moj napaćeni narode", to znaju i cvrkutaju ptice na grani a bogami "cvrkutaju bijesnilom" poneki korisnici, kako Tvitera tako i drugih, socijalnih mreža širom regiona. (Hana recimo samo na Fejsbuku ima toliko kontakata da tehnički nije moguće da bilo koga više doda u listu "prijatelja" na svoj profil.) Budući da u slobodno vrijeme isključivo putem interneta (ne gledam televiziju) pomalo pratim uglavnom regionalnu umjetničku scenu i produkciju, a kako je Hana (bivši?) model, (bivši?) PR muzičkih festivala i koncerata stranih izvođača, novinarka, autorka i voditeljka emisije zabavnog karaktera, priznajem da uopšte nisam znao ko je ona do prije par sedmica kad sam slučajno naišao na njen profil na Instagramu [na koji sam se registrovao samo da "zapratim" svoju možda najomiljeniju kako radnicu u kulturi tako i (nažalost bivšu) B92 blogerku - pozorišnu rediteljku Jelenu Bogavac koja ne koristi nijednu drugu socijalnu mrežu]. I iz Usoraca se tada vidjelo da je u pitanju jedna od onih božanstvenih zanosnih ljepotica od čije ljepote odmah zastaje dah i od cca 670 fotografija na njenom profilu se zaista ne zna koja je bolja i ljepša od koje (bilo da su u pitanju selfiji ili profesionalne fotografije, mejkap ili prirodan izgled lica, stilizovana garderoba ili "kežual" odijevanje i slično) tako da sam joj skromno komplementirajući iskreno napisao da zaista nemam vremena da "izsviđam" sve njene fotke koje mi se dopadaju jer bi mi trebalo najmanje 15 minuta i više samo za tu prostu klik operaciju (praktično sve osim objavljene fotografije kriminalno friziranog, našminkanog i obučenog crnca, na što je Hana - u svom, otkriću kasnije, lucidnom stilu - odgovorila da je na toj fotki pretjerala sa solarijumom).

Saši Pejakoviću (1978-2007) i ostalim dragim prijateljima sa kojima sam odrastao

    Spomenuvši na jednom mjestu u prošlom blogu [95] i "Cvrkut bijesnila", "projekat" noćnog programa Radio Prnjavora iz 1995. godine u kojem sam učestvovao kao tinejdžer, počeo sam da ozbiljno razmišljam (i da se premišljam) da li da napišem jedan tekst i na tu temu jer u pitanju nije nikakav ozbiljan umjetnički projekat već čisto (anti)muzičko zezanje dokumentovano na audio snimcima napravljenim u tadašnjem radijskom studiju, koje sam nedavno preslušao nakon pauze od nekih deset godina. Ono što sam čuo, izazvalo mi je smijeh i natjeralo suze na oči jer je u muzičkom i svakom drugom smislu potpuno neozbiljno i u nekoj mjeri toliko blamantno da pomalo izaziva onu vrstu stida sa kojim se recimo suoči zrela odrasla osoba dok čita sopstvene pismene sastave iz srednje škole (naravno, ukoliko nije kojim slučajem Ivo Andrić ili pisac njegovog formata). Dakle, ono što slijedi ne može biti nikakav reprezent ozbiljnog rada niti promišljenih kreativnih tendencija već potpuno lude (naglasak na ovu riječ) zezancije ali za neke (malobrojne) ljude, uključujući i mene, ima veliku emotivnu vrijednost i tiče se dijela druženja i odrastanja u jednom malom gradu za vrijeme i odmah po okončanju nesrećnog građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.

 25. i 26. decembar

- Ovih dana koristim akumulator. Mnogo sviram, a i glasniji sam, pa bi se one male baterije brzo potrošile. Glasniji sam zato što sviram na trgu i nikome ne smetam, a veće su gužva i buka, pa i moram. Ovaj akumulator mi u kombiju služi i za punjenje baterija na telefonu i tabletu, a na njega prikačim i led lampu. A kada vozim, dopunjujem ga (sproveo sam jedan kabl iz mašine).

      Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.

(5.12.2017.-11.12.2017.)

* * *

- Pitali su me po milioniti put u životu: "Kako se zove taj instrument?"

(a ni ja ne znam tačno da li ovo što sviram da nazovem "dupla gitara" ili "gitara sa dva vrata")

[u stvari znam: "dupla gitara", zato što sviram po celoj njenoj "površini", istovremeno po oba vrata, dok bi se na "gitari sa dva vrata" sviralo malo na jednom vratu, pa malo na drugom vratu]

nadal će 2017. godinu završiti na prvom mestu atp liste po četvrti put u karijeri.

- "I'm not gonna put up with that. I'm gonna do what I wanna do and that's it. What do you think I should do?"

                                                                                                   

Kako postoje mnogobrojna izuzetna ostvarenja u filmskoj umjetnosti, isto tako postoje i brojni filmovi koji su katastrofalno loši. Za jedan od najgorih filmova u istoriji, prema mnogim filmskim kritičarima i postojećim top listama na tu temu, konkuriše prvijenac Tomija Vizua (Tommy Wiseau) "Soba" (The Room) snimljen 2003. godine u kojem reditelj, pored toga što potpisuje i scenario i produkciju, tumači i glavnu ulogu.  Interesantno je da mi je pažnju privukao, na jednom ne tako očekivanom mjestu, tokom čitanja teksta koji se bavio izabranim kultnim filmskim ostvarenjima koje bi svako onaj ko želi postati filmadžija trebao da pogleda. Naime, "Soba" se probila na listu kultnih filmova kao djelo koje treba obavezno pogledati da se spozna šta sve nikako ne treba raditi tokom pravljenja filma.

            Pripremajući ovu temu doslovno sam plakao od smijeha (otud i želja da podijelim iskustvo sa blogerima) surfajući internetom u potrazi za informacijama i moram reći da iako film (još uvijek) nisam odgledao u potpunosti, u ovom prikazu, koji se mahom bazira na odabranim insertima (link1 i link2) i na par tekstova uključujući i Wikipediju, prepričaću čitavu radnju filma, tako da svima onima koji žele pogledati "Sobu" bez prethodnih spojlera savjetujem da preskoče ovaj blog.

U vreme boje novca, obojenih revolucija, boja prijateljstava i magije, boje vremena, ... boje po potrebi, srećne su postale boje koje mogu da se pohvale i sa nekoliko nijansi sivog, tačnije one što su pobegle od crno-belih, što jedan UK filozof kaže, „echo-chambers" društvenih mreža, u kojima jeka polako utiša, čega god da se dotaknemo, da bi donela izolovanu crnu, pa izolovanu belu, dal neke političke korektnosti ili nekorektnosti, slobode ili neslobode, duhovnog imanja ili nemanja.

 

Boja je i velika tema u filozofiji, našem „senzacionalističkom" shvatanju realnosti, kome je do Maksvela i sličnih, iako je uvek lepše pomisliti kako je ona tu da bi nam preko umetnosti ponudila nešto puniju od pune slobodu koju onda koristimo kao put u sledeće, više slobode, otkrivanje uvek novih niti sa kojima smo na tu realnost „nakačeni", ili niti koje smo povukli ali nismo uspeli da pokidamo kako smo pokušali da iz te realnosti iskočimo.

Ма само нека смо сви ми вазда здрави и насмејани!

А све друго ћемо већ и сами постићи.

Па докле траје...

Само опуштено... Права срећа је уживати у малим стварима.

 

 

Zanimljivo je da blogeri preskaču da se osvrnu na trenutnu krizu u Španiji i referendum o nezavisnosti Katalonije. Vidimo da su srpski politički prvaci krenuli u ofanzivu objašnjavanja svom narodu da EU primenjuje dvostruke standarde kada su u pitanju Kosovo i Srbija u odnosu na Španiju i Kataloniju.

 

Međutim,