Ružičasti nesit - Foto (c) Georgos Spiridakis
Dremež jutarnji... osluškujem cviljenje opute i škripu bokobrana dok se trup valja na lenjim talasićima i češe o susednu jedrilicu. Ne ustaje mi se. Ipak, uskoro isplovljavamo, a ne bi bilo loše da pre toga bar kafu popijem. Selo Finikas na Sirosu, jednom od Kikladskih ostrva, leži u zavetrini brda, pa ipak, ovog jutra se žbunovi povijaju na vetru.
...za knjigu koju sam baš danas pročitao, dok sam čekao da mi operu kola. Tj, nije baš toliko tanka, nego sam je danas završio, a da sam isprva rekao da sam je danas završio, značilo bi da sam je to ja napisao – a nisam, al’ mi sve nekako žao što se nisam prvi setio...
„Još malo pa nestalo“ (naslov originala Last Chance to See) bavi se upravo time: vrstama koje su preživele u tako malom broju, da se u ma kom trenutku mogu bespovratno sunovratiti preko ivice sveta.
Već danima mi, ispod ovo malo kose, prolazi jedna pričica Džemsa Terbera. Nikako da je se otarasim pa ću da probam da je sjurim ovde, najkraće što mogu.
Sede čovek i lemur na obali sivog, severnog mora i pričaju. I, u jednom trenutku čovek pita svog sagovornika:
„ Nešto mi nikako nije jasno pa Te molim da mi objasniš. Zašto, ali zbilja zašto, svakih nekoliko godina vi, lemuri, izadjete iz svojih jazbina, krenete ka ovom ledenom, sivom moru, skočite u njega i svi se podavite?“
„ Interesantno, baš sam sad
Чиме се све служио СНС у овој кампањи. Боље рећи, чиме није. Само, једно им треба признати, а то је да су тактички и методолошки све добро одрадили. И одмах на старту
If our perception shapes our world, or our own individual interpretations of the base reality unfolding in this biosphere create our subjective image of the world, we must understand that we are conditioned culturally and socially to pigeonhole other groups of Earthlings and brand things, events, processes and individuals in certain ways. And if we accept that the planet we inhabit is a single living organism and we are veritable cells within that organism, we can extend our empathy to every living being on the planet.
I would not suggest that the various group-think mind sets, organizational
Utina – sve fotografije (c) Saša Preradović
Prvo zaustavljanje jutarnje: mladi belorepan skoro uz sam put i nekoliko desetina gačaca unaokolo. Ptičarenje koje započinje najvećim orlom konrinenta – obećava.
Prvog poskoka sam video krajem pedesetih. Lomatali smo se uskim makadamom koji je od Virpazara vodio naviše prema Rijeci Crnojevića a odatle ka Cetinju. Otac koji je vozio, odjednom je usporio a zatim i zaustavio Fiata 1100. Izađite polako i budite iza mene, rekao je. Uzbrao je jednu šipkovu granu, prelomio višak i na vrhu ostavio male raklje. Polako je krenuo ispred kola i tada smo videli vireći iza njega, zmiju šarenih leđa koja je sporo vijugajući puzala sredinom druma. Otac joj se približio, rakljom joj pritisao vrat, sagao se, uhvatio je palcem i kažiprstom