Danas je 09. maj 2009. godine. Veliki praznik – Dan Pobede nad fašizmom.
<!--[if !supportLineBreakNewLine]-->
<!--[endif]-->

Ovim povodom želim da čestitam veliki praznik pobede nad fašizmom narodima VELIKE BRITANIJE, SAD, RUSIJE i FRANCUSKE. Čestitam i drugim narodima koji su dali doprinos u toj pobedi. Čestitam i svima onima koji osećaju da je to veliki praznik. Znam da ovo možda nije «politički» zgodno. Ali razumeće me većina.   

Znam da nije «politički» zgodno da šaljem čestitku preko Bloga B92. Ali razumeće me neki, nadam se i

Today, Mr. Caesar would be surrounded by a coterie of armed guards in dark glasses. He would probably not be walking around the forum unprotected and in a bed-sheet all by himself. He might not even talk to Messrs. Brutus, Casca, and Tillius directly, but rather have his people set up discussions (especially as the pretext was a petition which Tillius Cimber wanted to conference about on his exiled brother).

Neka partije ne brinu

Naime, šef državne revizorske institucije, Radoslav Sretenović, ničim izazvan, saopštio je da  DRI neće kontrolisati poslovanje političkih stranaka. Navodno, nema kapaciteta. I niko da pisne. Oko ovog pitanja je politička klasa napravila

After all, once we elect a parliament and they choose a government, the entertainment values drop rather dramatically in a politically stable environment. During the pre-election period, it is exciting. We get promises, wild accusations, insults, mud-slinging, and the very best of the Human Condition under pressure. But then the votes are counted (and recounted and contested), the names are read out and after we have laughed and cried and jumped for joy and sunk into despair, and we just have to get back to work and hope RTS and B92 come up with something equally entertaining for us to watch.

Meni uvek toplo oko srca kad vidim da se domaći organi ističu znanjem, a vama?

Ovi praznični dani - skoro dve nedelje odsustvovanja sa posla, jer svaka firma i ustanova gleda da spoji sva moguca crvena slova u kalendaru - posveceni su generalnom besposličarenju. Razmenjuju se posete rodbini i prijetaljima, jede se i pije preko svake mere dok onaj mali ostatak dana čovek provede usidren ispred TV-a ili kompjutera ubijajuci mamurluk ili gorušicu, gledajuci da kako-tako ubije vreme do sledece posete ili sledeceg prežderavanja i oblokavanja ...

Kako za koga, naravno!

 
          Bilo je izvesno samo to da će umreti. Način na koji će umreti, međutim, mogao je sam da odabere - mogao je sedeti i gledati prelepu panoramu Njujorka sve dok se ne uguši od dima ili dok ne izgori. Ako bi to preživeo nekim čudom, mogao je dočekati da se zgrada sruši. On je odabrao da se baci kroz prozor sa visine od skoro pola kilometra. Zašto?
          Ono što ovu fotografiju čini jezivom nije prizor