Dnevnički izvodi
Septembar 1939
Otac me upis’o u vršačku gimnaziju. Vršac je lepa varoš. Miriše na grožđe. Našao mi stan kod jedne starije Švabice. Hrana je dobra, nedeljom kolači ,nekad grancle nekad gurabije.
A i lebac je beli,milihprot a ne crni kao onaj naš seoski.
Posle škole igramo fudbal. Škola mi ide dobro.
Kraj septembra 1939
Milan Nikolić
Nikada ne bih pisao o slučaju srpske nacionalne šta god ona bila. Ni najnovije vesti o tome da će se verovatno nagoditi sa Tužilaštvom, da je ponudila čak milion i po eura, da će biti „pritvorena“ u sopstvenoj vili, i da će seka Lidija, koja je samo verno pomagala, kako nalaže
Miroslav Milošević će danas postati kandidat sa najvećim izgledima da postane direktor policije. Pre 10 godina, bio je poznat po čudnimizjavama, a jedna od njih je izazvala dosta reakcija budući da je data samo godinu dana posle prebijanja učesnika Prajda 2001. godine. Prenosim u originalu jedno od pisama koje je upućeno tadašnjem Ministru policije, Dušanu Mihajloviću, a ispod je i odgovor iz kabineta Ministra:
Ministarstvo unutrašnjih poslova
Dušan Mihajlović
Nemanjina 11
11000 Beograd
Jugoslavija
Када сам једног пријатеља по слободи упитао да ли мисли да је сујетан, одговорио је потврдно и тиме ме веома изненадио. Јер, суједни људи ретко примећују ту своју слабост, а поготово су им непознате димензије њихове сујете. Осећање нелагодности правдају лошим намерама окружења, односно тежњама других да их на друштвеној лествици рангирају ниже него што заслужују. Непрепознавање сујете код других људи обично је оличено у коментрима како неко има незгодну нарав или је безразложно агресиван. Психолози кажу да у основи оваквих понашања заправо лежи сујета, односно потреба да се докаже сопствена виша вредност у односу на људе којима смо окружени.
Umesto komentara:
Mart jos traje…znaci jos nekoliko prilika za obozavaoce godisnjica i obelezavanja svega i svacega. Oni, koji su se slucajno u tom drustvu nasli, a u koje spada i moja malenkost, sa sopstvenim i ocevim rodjendanom, ne treba da se plase da su zalutali ili da ne daj Boze aklamativno pripadaju drustvu obelezavaoca svega sto se ikada u Martu dogodilo. Ne, nikako…
To
Znamo se od petog osnovne. Od pocetka u V/3 , iz OS Aleksa Santic pa do kraja. Sedeli u klupi, delili tajne, zadatke, salili se, tugovali i veselili, patili . Proslavljali prva zaposlenja, decije rodjendane.Nedelja uvece se znalo. Kod nje kuci,gledanje "Kapelskih kresova" , zajedno sa Veljkom I Ines, Alekom,Nadom i Jejom.
Bili su to veseli dani.
Zajedno smo polagali prijemni na Pravnom fakultetu. Nismo bili odlikasi, i smejali se kako smo bili uvek dobri, cak ni vrlo dobri.