Obećala sam prijateljici da ćemo prije puta u Evropu ručati s njenim tatom. Dogovorili smo ručak u gradu. Restoran u kojem je čekala rezervacija nije bio od onih koji bi se našli na mojoj VIP listi, ali preživjet ćemo. Tata je stariji…slabije čuje, pa da se ne nadglasavamo s muzikom.
Nekim čudom sam stigla na vrijeme, no ne i dovoljno rano. Sijedi gospodin u odijelu je već pijuckao bijelo vino. Sjedam za stol, prijateljica kasni – iskusni tata kaže "redovito oko pola sata".
- dok čekamo, bacite pogled prvo na lijevu stranu menija. (strana sa
O tome se "mora voditi računa" - i verovatno je, mada ne sigurno.
Odluka o tome bi možda mogla da se donese čak i pre leta, ali verovatno tek na jesen.
Demokratski politički forum, koji deluje u okviru Centra za demokratiju ,organizovao je debatu pod nazivom "Antifašizam u Srbiji- juče i danas".
U svojstvu jednog od uvodničara dr.Branka Prpa je predstavila dve knjige Banjičkog logora sa popisom 23.637 žrtava. Tom prilikom je, između ostalog, iznela:
«Beograd je jedini prestonički grad u Evropi sa četiri logora na gradskoj teritoriji. Jajinci su mesto gde je sahranjeno, pobijeno u masovnim grobnicama, po našim procenama, oko 68.000 ljudi. Ta brojka ide i do 80.000, zbog toga što je vršena asanacija terena. U ova dva velika toma su stala sva imena sa jednom vrlo redukovanom informacijom: ime, prezime, pol, često ali ne uvek nacionalna pripadnost, majka, otac, oženjeni, neoženjeni, profesija i streljan, odveden, itd. Dakle, to su definicije koje su u banjičkim knjigama vođene o logorašima tokom 1941-1944. godine.Ta dva toma su zapravo zbirno izdanje osam knjiga Banjičkog logora koje su sačuvane kao knjigovodstvo zločina, kao knjigovodstvo smrti Uprave grada Beograda, dakle, Nedićeve kvinsliške uprave.»
Postavlja se pitanje kakvu poruku o svom odnosu prema antifažizmu i fašizmu, prema žrtvama fašizma, šalju država Srbija i grad Beograd ako je do nedavno slika Milana Nedića stajala u svečanoj Sali Vlade Srbije a slika Dragog Jovanovića evo još uvek u Sali Skupštine grada. Šta reći ako visoki funkcioneri javno govore da tu nije ništa sporno.
Ilustracije radi, jedan učesnik u debati je upravo izneo tu „ sitnicu“, koja ne služi na čast demokratskoj i postpetooktobarskoj proevropskoj Srbiji. Naime, da se u svečanoj sali Skupštini grada Beograda nalazi slika Dragog Jovanovića, koji je bio upravnik grada Beograda i upravnik logora na Banjici za vreme okupacije i da je do pre godinu dana na sajtu gradske vlade stajalo –žrtve komunističkog terora. Na konkretno pitanje kako je to moguće visoki funkcioner gradske skupštine i DS je, na zaprepašćenje prisutnih, odgovorio:
” Mislim da to više ne stoji na sajtu, ali na sajtu svakako stoji spisak ljudi koji su vršili tu funkciju gradonačelnika, nije se uvek tako zvala. Na tom spisku se nalazi taj g. Dragi Jovanović i njegova slika se nalazi na zidu gde su poređane sve te slike. Ukoliko bi ta slika bila skinuta, tu bi bila jedna vremenska rupa između prethodnog i onog sledećeg.
AleXandar Lambros
Ovih dana pravo se užarilo na blogu. Ustali valjda neki blogeri na lijevu nogu. Hm, zašto lijevu?
Koliko je vas pročitavši naslov mog bloga "lijevu nogu" poistovjetilo sa lošim danom ili lošom voljom, a koliko nije napravilo nikakvu paralelu? Loš sam u klađenju, ali ovog puta slobodno mogu reći da bih dao desnicu ruku da je ovih prvih ogromna većina. Hm, zašto baš desnu? Tako se valjda kaže, a i iskren da budem, meni to odgovara jer ionako ja sam jedan od 10% populacije kojemu je lijeva ruka bogami em jača em korisnija.
Doduše od moje pete godine branjeno
Život u ovoj zemlji bi mogao da bude lep. Tačka!
Razlog zbog čega pišem ovo je još jedan u nizu apsurda , ili bolje rečeno gluposti koje se ređaju jedna za drugom.
To da su naši politički lideri najsposbniji, najpametniji i najlepši, te da nam samo oni mogu obezbediti blagostanje i odvesti nas u srećnu budućnost, ne treba posebno dokazivati. Dovoljno je pogledati kako se ponašaju i poslušati šta govore. Dugo sam bio ubeđen i spreman da se kladim u velike pare da su gotovo svi naši političari veliki lažovi. Međutim, vrlo je moguće da naši političari ne lažu, te da oni sami zaista čvrsto veruju da su najsposbniji, najpametniji i najlepši. Dakle, moguće je da naši politički i nacionalni lideri jesu iskreni, ali narcisoidni.
Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)
Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.
Mislila sam da napišem dugačak uvodni tekst. Umesto toga jedan zbrkani post o svemu i svačemu. Vrzmalo mi se svašta po glavi, od plakata za najavljenu DIZEL žurku sa sve Ivanom Gavrilovićem, preko prošlogodišnjeg naziva (opet) žurke '93. forever, pa onda FB grupe koja objašnjava klincima da devedesete nisu bile cool ( ima kome i to mora da se objašnjava?!),