( из циклуса . . . Водопрци)
ево неки дан навршило се 1553 ноћи како сам зарад бунта политички неусаглашених либијаца преко дебелог моора бродом бежећи докопао се обала малте да би ме тамо широко раширених ноогу дочекала увек насмешена Сина, конобарица из биртије харбура валетиног, повремена ми одраније прцаљка, речима
Ima 3 godine od kad sam se vratio iz Majamija i neki moji čitaoci i dan danas žale za onim mojim tekstovima iz majamskog noćnog života iz ugla namrštenog radnika obezbeđenja. Nekada sam taj deo svog života opisao kao "On šipku ja blok, on stotku ja džep, ona sisu ja dlan, on kokain ja nos". Za manje upućene čitaoce bio sam prvi izbacivač srpskog porekla u Majamiju a danas ne da nema kluba bez Srbina nego na Majami Biču nema kluba bez Nišlije koji brine o redu i ustavno pravnom poretku.
To je bilo 2008. godine. Džoova ponuda me je zatekla baš kada sam izgubio posao u Menšnu. Kažu mnogo sam uziimao para. Ono preko leba i pogača. I tu su u pravu. Naučio sam se da koristim kombinaciju telesne konstitucije, reputacije i grebanja u svrhe grebanja. Nije prolazilo veče a da ne uzmem par stotki na ovu ili onu foru, principijelno da bogatim gostima omogućim što konforniji boravak u klubu. Kao primer ću navesti da kad počne sranje, većina iz obezbeđenja je uvek gledala ko je prvi počeo sranje a ja sam premeravao čaše. Ako se sukobe gospodin pivo od 7 dolara i gospodin šampanjac od 3000 dolara nisam imao ni malo dvojbe ko je kriv. Izbacio bi gospodina pivo bez ikakve forezničke analize ko je počeo sukob. Tu je bilo pregršt tehnika kojima sam poput striptizete... poput dobre striptizete
Kada sam doneo odluku da pišem blog, rekao sam sebi da ću pisati o književnosti i o kulturi. Da ne bismo mislili o popovima i bitangama, da ne bismo trošili energiju i reči na glupost, jer je već dosta toga rečeno i ja ne znam šta bih dodao osim besa - a moj bes neće nikome pomoći, ovaj blog posvećujem muzici i ovoj kratkoj priči iz zbornika mladih ex-yu pisaca Rukopisi 31. Autor je Vladimir Miletić.
Milanska Skala ispunjena do poslednjeg mesta… jun 2019. godine… orkestar na pozornici… instrumenti naštimovani… publika u iščekivanju… na pozornicu izlazi pevač sa gitarom… obraća se publici... izvinjava orkestru… skida leptir mašnu i oslobađa grlo… par akorda na gitari… a zatim anđeoski glas… malo je reći anđeoski, božanski… iz zapozorja gleda ga, ne bez sete, jedan od tri najveća tenora našeg vremena.
Plitko su mi rupice. Tik ispod naslova. A imam i pertle. U boji. Da obeležimo kapije. I ne pobrkamo poglavlja.
Nemoj, kaže mi pametno, i dobronamerno, da stiskaš te reči i praviš od njih pesme koje se ne umeju čitati. Daj malo vazduha i više o: šta je i ko kako kome..... i zašto. I zašto!
(по дневничкој прибелешки с'краја 21. века)
- привлаче ме прекомбиновани текстови кроз које је могуће бесконачно лутати
тек кад наслутим траг жижка за срећну потрагу амалгамације сличних прозно-поетичких покушаја одважим се да гвирнем у нагомиланост садржаја мозговног ми дрангуларијума те ненасумце исчачкам их те преточим у састав умишљен за приказ блогочитаоцима који се ,кад узоће, приме на то ...... (к'о мушкатле) ,