ČOVEK
Ubijenog čoveka nisam poznavao. Upoznali smo se nekoliko puta. Nekoliko puta smo razgovarali, više puta govorili i slušali u istoj prostoriji (nije obavezno da je bila prostorija) sa još nekim ljudima. Generalno znao sam ga koliko i većina novinara koji su se 'bavili' Kosovom. Ali ga nisam poznavao. Neke kolege i dragi prijatelji su ga poznavali prilčno dobro.
Mene je podsećao na jednog drugog čovekaiz javnog života. Po
U ponedeljak uveče je u svojoj 100-oj godini preminula Mip Gi (Miep Gies), poslednja preživela među zaštitnicima Ane Frank (Anne Frank) i žena koja je sačuvala njen dnevnik, živi spomenik stradalima tokom Holokausta i strahota Drugog svetskog rata.
Gospođa Gi nije tražila priznanja za to što je, zajedno sa svojim suprugom i troje drugih, skrivala Anu Frank, njenog oca, majku, stariju sestru i četiri druga holandska Jevreja tokom 25 meseci nacističke okupacije Amsterdama. Ali njen plemeniti čin je postao poznat u javnosti tek nakon objavljivanja njenih memoara.
Kada je Gestapo otkrio skrovište u kancelariji Otoa Franka, 4. avgusta 1944. i uhapsila osmoro stanara koji su se tamo skrivali, iza njih je ostao samo Anin dnevnik. Rukopis pripoveda o životu u toj prostoriji iza pokretne police za knjige i o intimnim mislima i nadama mlade devojke. Gospođa Gi je spise skupila i sakrila ih, nepročitane, nadajući se da će se jednog dana Ana vratiti i tražiti ih natrag.
Umro je veliki Čovek i Glumac, Bora Todorović
Sve što o njemu ima da se kaže je on već ispričao svojim glumačkim majstorstvom.
Za mene je pad Miloševića bio trenutak kada je Bora Todorović, u Beogradu, izašao pred nepreglednu masu ljudi i rekao: "Deco, ponovo radi bioskop!"
Večna slava i hvala Luki Labanu, Đenki...svim onim likovima i ličnostima zbog kojih nikada nećemo zaboraviti velikog Glumca, Boru Todorovića, čoveka koji je sa nama delio svoj život.
Umesto In memoriama prenosim tekst o njegovoj Filofofiji palanke koji sam 10. septembra objavio u kulturnom dodatku dnevnog lista "Pobjeda"
TIRANIJA OPŠTEG UVIDA U SVE - Beleške na marginama knjige ,,Filozofija palanke" Radomira Konstantinovića
Život je oaza usred života. R. Konstantinović
Većina od vas se dobro seća sarajevskih Nadrealista. Ipak ću vas podsetiti na jednu epizodu. Parafraziraću po sećanju.
Dr Nele Karajlić u ulozi TV reportera: Dragi gledaoci nalazimo se pred vratima jednog od solitera na Grbavici, evo pozvonićemo, pritiska zvonce, da vidimo kako žive i kako se snalaze naši sugrađani. Vrata se otvaraju, scena prikazuje ukućane, mislim da je domaćin bio Branko Đurić (?), kako glođu noge od stolica. Dobro veče, kaže Dr Nele, domaćin ne ispuštajući poluoglodanu nogu od stolice, odgovara, dobro
Imbecilno do ludila! Pa gde se nalazi, od Kelta na ovamo, Beograd, prvoimenovan kao Singidunum? Na vodi bre lunetici! Na hridi ušća Save u Dunav. Na možda najlepšem mestu u Evropi i svetu! Beogradova silueta je remek delo koje odoleva i odolevalo je kojekakvim belosvetskim rušiteljima a sad se nađoše OVI, ne mogu reći naši jer nisu moji a nisu i većine od vas, da ruše i raseljavaju Sava Malu i savamalce, da bi u sprezi i uz finansijsku pomoć proverenih arapskih (mogli su da budu i neki drugi) lopina, usrećili žitelje glavnog grada skalamerijom koja bi bila ruglo i
Pre godinu dana je otišla Tanja.
Čini se da je nema mnogo duže od te jedne godine. I da je istovremeno ta godina prošla kao tren.
Čudno je vreme u kome nema nekoga ko je našim vremenima uvek pripadao. Bio tu negde. Činio se neodvojivim od postojanja. Prosto, bio deo nas i vremena u kome živimo.
I sad ga više nema.
A to je tako nestvarno, iako stvarnost ne laže.
Lažu sećanja koja ne mogu da umru.
Naročito ona poslednja, ona koja odbijaju da se utope u mraku zaborava. I uporno žive u sitnicama. Pomisliš da više nema Tanje, i samo ti bljesne njen osmeh i poluzatvorene od smeha oči. Tako se ne smeju onih kojih nema.
Gost autor OtacPoZakonu - Simeun, emailom
...Ovih dana je neka vrsta godišnjice smrti velikog srpskog (crnogorskog) pisca Borislava Pekića (1930-1992). Njega nisam lično poznavao, mada je često dolazio u kuću Miše Davida u Višegradskoj, kad i ja,družeći se sa Mišinim bratom Filipom. Tu se konstantno sastajalo društvo koje su sačinjavali još neafirmisani umetnici: Mirko Kovač, Danilo Kiš, Leonid Šejka, Goran Paskaljević, Borislav Pekić...
Mnogo više sam o njemu saznao od Omilja Glišića,advokata i našeg komšije,čija je sestra Ljiljana,
Vaske i još poneki od vas znaju više o njegovoj novinarskoj karijeri. I poznavali su ga duže i drugačije nego ja. Ja sam ga upoznala tek pre nešto više od dve godine, kada smo se okupili u „prvoj postavi" e-Novina. I od tada - iz dana u dan, chat-mail-chat-mail... Do nedavno.
U životu nijednog namćora nisam uspela da zavolim, a ovog jesam. Jer je bio iskren do koske i kad je valjalo i kad nije, i kad je grešio i kad je bio u pravu.
I jer je bio najbolji urednik deska kojeg je zemlja videla, evo dodaje Vaske.