Imao sam tu čast da radim sa Mikijem.
Poslednji pozdrav.
Ima dana kojih bi bilo bolje da nema. Ovaj današnji će potrajati još samo koji minut, a i to mu je previše. Da se ja pitam, komotno je mogao da bude rupa u kalendaru.
"A ti dervišino moja, kadija postao, sudiš li, sudiš...Čovek dođe na vlast sa namerom da promeni svet, a promeni sebe...Svet ostane isti a valjalo bi ga iz temelja mijenjati. Samo strah ga drži ovakvijem."
Sreli smo se nekoliko puta. Samo smo jednom "službeno" razgovarali. Tada je, na neko moje pitanje o politici, citirao ove redove iz Selimovićevog romana. I objasnio mi zašto Beograd za njega arhipelag, skupina živopisnih ostrva.
Pišem ovo u pomalo depresivnom stanju.
Bio sam danas popodne u Skupštini grada, na komemoraciji Radomiru Konstantinoviću, velikanu pisane reči, književniku i filozofu, jednoj od najznačajnih ličnosti srpske kulture u njenoj istoriji.
Došli su na komemoraciju njegovi prijatelji i poštovaoci. Prigodno slovo su održali Nenad Prokić, Mirko Tepavac, Filip David i Latinka Perović. Svi redom su govorili veoma nadahnuto.
Ono što je bilo više nego zapanjujuće jeste činjenica da na komemoraciji nije bilo ni jedne kamere, tek po koji novinar pisanih medija i dva - tri foto reportera.
Umesto In memoriama prenosim tekst o njegovoj Filofofiji palanke koji sam 10. septembra objavio u kulturnom dodatku dnevnog lista "Pobjeda"
TIRANIJA OPŠTEG UVIDA U SVE - Beleške na marginama knjige ,,Filozofija palanke" Radomira Konstantinovića
Život je oaza usred života. R. Konstantinović