Pokušavam da budem pametna i da smislim vispren tekst, al' ne ide mi.
Ljudi, hoće da zatvore 'Demiju!
EDIT:
Ubaci link opet ne radi. Vest imate ovde:
http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=1087?yyyy=2011&mm=01&dd=08&nav_id=484510
i ovde:
http://www.blic.rs/Vesti/Beograd/228070/Klub-Akademija-pred-zatvaranjem
Ne zanimaju me razlozi. (U stvari, nisu mi baš ni najjasniji, pravo mi nije jača strana)
Mene drmaju uspomene.
I ogorčenost.
Ko je, i u čije ime, smislio kako ima pravo - po ko zna koji put zarad nečijeg dubokog džepa - da ovaj grad ostavi bez kultnog mesta?
Pa zar pokušaj pretvaranja ? u butik nije bila dovoljna budalaština?
Ovo je, za mene na istom nivou.
Mislim, toliko uspomena - da ne znam odakle da počnem.
Beograd je, par decenija unazad, nedeljom popodne obično bivao sasvim pust, daleko beznadežnije pust nego što to danas možemo i zamisliti. Ako ste želeli pravu gužvu u nedeljnom Beogradu, tih 70' i 80', mogli ste je naći na tašmajdanskom klizalištu, negde između 3 i 5 popodne*
Svi su bili tamo.
Kažu da je o pokojnicima dobro pričati sve najbolje.
Netačno.
To - najbolje, ne umemo mi, to će bolje anđeli.
A ni ovo prvo nije tačno
Pokojnik je onaj koga zaborave.
Sećam se da sam prvo Vas zapazio od svih poslanika opozicije kao pravog, bezkompromisnog borca protiv komunističkog ludila Slobodana Miloševića i njegovih satrapa. Tada sam poželeo da se svrstam uz takve ljude po cenu gubljenja glave.
Sećam se da ste se jedini iz rukovodstva tadašnje stranke priključili demonstracijama protiv izborne krađe
Ili: moj takozvani lični problem s "reformisanim" Dačićem
Na početku, voleo bih da se razumemo: ovo nije tekst o Ivici Dačiću.
Reformisani Dačić samo je povod ― iako mu se ne može sporiti da je potpunom rehabilitacijom SPS-a uspeo nešto što se koliko juče činilo kao mission impossible ― ovo je tekst o nama: nereformisanima, zaostalima u lošoj prošlosti, o nama (zlo)pamtilima, jednostavnije rečeno: kočničarima sveopšteg progresa…
Naš problem, naravno, nije toliko što je Dačiću oprošteno sve ― problem je u tome što nama nije oprošteno ništa.
A ми без мог Лазе, па ја не живим, ја животарим и постала сам с опроштењем права плачипичка, на жалост. Деца су добро и добра су, а ја прежалит не могу, да ми је да га вратим како знам и умем, ћао друже, поздрав. 19.новембар 2010.
Ljiljo moja, samo
Sudbina joj je odredila da se rodi na dan opšteg čestitanja jednog starijeg važnog događaja; tako je, kao I u svim drugim stvarima, Nena ostala u senci. Za one kojima je promakla njena uloga u Miloševom životu ( sećate se Miloša, iz prvih dana našeg druženja?), evo nekoliko reči:
Nena je posebna prica. Ona je dobri duh Zdravstvene stanice, poslat na zemlju od strane Vise sile, u obliku niske, zdepaste zene cetrdesetih godina sa energijom od 10 megatona za resavanje problema ali i sposobnoscu da se pretvori u Svetog Djordja za sve one
Svako jutro, trenutak pre nego otvorim oči, sekund pre uskakanja u ulogu za taj dan, pomislim - Možda će danas biti lakše...
Možda ne moram da donesem nijednu odluku. Možda neko drugi može da odgovori na pitanja šta da obučem i da li će tetka poživeti ovaj dan. Između trivije i tragedije smestim tri obroka i dve užine, osam sati rada i dva sata u prevozu, partiju Una, 138 crtanih filmova, poljubac za laku noć (ovo je scenario za dobar dan:)...i odem da se onesvestim.
Više ne umem da zaspim. Samo zatvorim oči
Ni sekunda nisam pomislio da će se u mejnstrim medijima pojaviti nešto što imalo miriše na kritički osvrt na lik i delo Ričarda Holbruka. No, srećom imamo (još uvek) alternativne medije. Moj gost je dr Stiven Zunes, profesor političkih nauka i šef katedre za bliskoistočne studije San Francisko univerziteta. Tekst je izašao juče na truth-out.org.
Ričard Holbruk je predstavljao ono najgore u spoljno političkom establišmentu
Mnoge pohvale koje prate iznenadnu smrt diplomatskog veterana Ričarda Holbruka ignorišu njegovu dosta prljavu istoriju podržavanja diktatora, ratnih zločinaca i vojnih rešenja kompleksnih političkih problema.
Holbruk je počeo spoljnopolitičku karijeru tokom šestdesetih notornim programom pacifikacije u delti Mekonga u južnom Vijetnamu. Taj ambiciozni civilno-vojni pokušaj nije samo podrazumevao jeziva kršenja ljudskih prava, nego se pokazao kao notorni neuspeh u suzbijanju pobune protiv režima u Sajgonu podržanog od strane SAD. To je bio zlokobni početak karijere nekoga koga je Obama postavio za specijalnog izaslanika za Avganistan i Pakistan da pomogne suzbijanju pobune protiv tih vlada podržanih od strane SAD.
Razasute „Timočke krimi revije" na mestu „nesreće", mnogi