Путујем јуче прво до Париза возом из Женеве, после овде до Блоа, у долини Лоаре где се сваке године одржава једна лепа конференција из моје области. Путјем и гледам она непрегледна поља, и личи ми на познате
Srpsko društvo se doslovce raspalo. Političke stranke obesmislile su demokratiju, ekonomisti ekonomiju, ljudi u kulturi više ne veruju u vlastitu misiju a novinari u moć medija da išta menjaju. U tom kontekstu, oproštaj od Nebojše Popova oproštaj je sa jednim od poslednjih predstavnika generacije javnih intelektualaca koji su verovali u vlastitu društvenu ulogu. Koji nisu tražili smisao već su ga stvarali ― ubeđeni da će naše društvo biti upravo onakvo kakvi smo i mi u njemu. Koji nisu pasivno prihvatali mišljenje većine. Koji su postavljali pitanja. Izražavali sumnju. Apelovali. Protestvovali... Jednom, kad opet rešimo da postanemo društvo, toga ćemo se svakako setiti ― do tada, putujte gospodine Popov u vašu Republiku...
Прошла недеља је имала неколико не-обичних дана.
Једног од њих сам била на сахрани. Нећу о томе како сам успела да закасним на опело, ни о томе где су се дели они некадашњи таксисти који су знали све корисне пречице. (Заиста, да ли су се у међувремену
Već za vreme nedeljnog ručka je moja Roditeljica počinjala kritički da me merka, i mrmlja: »Trebalo bi je oprati«. To je bila više konstatacija sa imperativnom tačkom na kraju, no pokušaj dijaloga sa Ocem koji je, preko puta nje, vodio bitku sa supenim rezancima. Zamenica iz njene higijeničarske rečenice je mogla da se odnosi i na stolicu na kojoj sam sedela, i na zavesu koja se krila iza mene, ali iskustvo nedeljnih
Iz
Da je onako kao što bi trebalo da bude, a ne ovako kao što jeste, ja bih danas išla da tražim cveće za Tanjin rođendan. U saksiji, za njen balkon malo veći od osrednje saksije. Onda bih se našla sa drugaricama i išle bismo kod nje na sitne kolače i negojeći slaniš. Pušače bi povremeno isterala na balkon i, sređena za rođendansku priliku, sa finom ešarpom koju bi napravila sama, smejala bi se naokolo, trudeći se da svi imaju sve što im treba. Ovako...
Danas je u Skupštini grada, po treći put stajala njena slika, crno-belog mekanog osmeha, lice do bola poznato i, uprkos trudu da bude posthumno, živo i nedostajuće. Po treći put se okupio neki fini i dobar svet, toliko njih da ponovo nije bilo dovoljno mesta, uprkos dodatim stolicama. Po treći put se stajalo uz zidove, i ljubazno pomicalo tako da i drugi mogu da vide šta se dešava. Po treći put su aplauzi bili duži i energični no što to obično biva na dodelama nagrada. Prosto nisu mogli da stanu.
Jurošnja vest o smrti Umberta Eka zatekla me je, kako se to obično kaže, potpuno nespremnu. Poslednjih godina, pa i meseci, bio je toliko aktivan, objavljivao knjige i pisao za svoje redovne novinske rubrike, kao da je žurio da što više započetih poslova (a bilo ih je na pretek!) obavi. Nadala sam se da će još dugo biti među nama, da će biti još seminara na kojima ćemo mu mi, njegovi prevodioci, predočavati na kakvim smo slatkim mukama dok prevodimo njegove tekstove...