Naš današnji gost-bloger je Nj.E. Edvard Ferguson, britanski ambasador u Sarajevu. Tekst koji sledi je prvobitno objavljen na Forin ofisovoj blogerskoj platformi.
U proteklih nekoliko dana mnogi su izneli snažne stavove o planiranoj rezoluciji UN-a kojom će se obeležiti 20 godina od genocida u Srebrenici iz perioda strašnog rata 1990-tih u kojem su sve strane pretrpele velike žrtve, vojne i civilne.
Kada je Velika Britanija prihvatila odgovornost za izradu nacrta ove rezolucije, znali smo i rečeno nam je da će to biti težak zadatak, koji će čak i podrazumevati određeni rizik. Odsustvo dovoljno ozbiljnih i održivih koraka ka pomirenju unutar Bosne i Hercegovine i šireg regiona u proteklih 20 godina znači da su rane još uvek sveže.
Jedan od finih, suptilnih i šarmantnih kreatora beogradskog duha, Vlastimir Đuza Stojiljković, voljom prirodnih zakona odleteo je u sazvežđa naših sećanja i nezaboravnih osećanja.
Nakon odlaska Vlade Divljana početkom proleća 2015, Đuzina smrt je zatvorila moj intimni krug "dvojke", tu teskobnu šizofreniju voljenja i preziranja rodnog grada, sjaj i prokletstvo uzleta beogradskog duha i njegove oronulosti, nalik otpalim fasadama...
Đuza je bio naš Marčelo Mastrojani, šmeker sa talentom i stavom, gospodin glumac.
Imao sam privilegiju da ga često
(1)
U tom filmu
Klinac kaže ocu:
Sam si mi rekao -
Ne postoji razlog što je umrla.
Jednostavno,
došlo je njeno vreme.
Neki dan na Novom Beogradu uslikavam fotke oko Fontane, gledam okolo i mislim o tome da je taj urbanizam smišljen i nastao u vreme dok je stolovao Drug, za koga se govori da je bio diktator i nenaklonjen nekim građanima Juge po nacionalnoj ali i političkoj osnovi. Začeta je i izgrađena prihvatljiva, moderna urbanistička vizija Novog Beograda, nastala u vreme posle rata u pokušaju stvaranja novog društva. Nije, naravno, Novi Beograd bio njegova lična kreacija, stvarali su je sa neopisanim entuzijazmom i željom za novim formama i urbanim konceptom, primerenim postrevolucionarnom periodu, mnogi arhitekti. Sasvim neuobičajeno za vođe sa epitetom diktatora, Drug je ponuđenu viziju grada na konceptu moderne prihvatio, promovisao je i dao befel da se zovu geometri, zidari, drugi majstori i naravno narod, akcijaši jer bez tog krema torta ne bi valjala.
Beograd je plakao.
I Zagreb je plakao, ako je verovati Dnevniku.
Ljubljana je jecala, Skoplje se u suzama kupalo.
A mi se cerimo, idioti, u tom šantavom, kloparajućem autobusu jer je Mire probao da nacedi neku suzu a Hans mu reko : Usraćeš se, jebote!"
Koji je to unutrašnji poriv, kakav je to glas savesti podstakao mladog vojnika Bredli Meninga da kao mladji obaveštajni analitičar sa pristupom poverljivoj mreži i bazi podataka Pentagona i Stejt departmenta, prikupljene informacije dostavi "Vikiliksu", kako bi čitav svet saznao o razmerama zla i zločina?